Oni su odlučili da pomognu ovom bračnom paru, inače povratnicima iz Njemačke, jer su se Zdravka i Mirko požalili da su gnijezda njihovih roda tijesna za brojne mladuce i da bi htjeli postaviti nove drvene stubove za još gnijezda.
U Mirkovo i Zdravkino dvorište su u srijedu, na opšte oduševljenje, i njih i komšija a naročito djece, banuli komunalci iz Gradiške i dovezli sedam drvenih stubova. Stigla je i mehanizacija.
– Pa to je za nas i naše rode velika fešta. Ovo je najbolji poklon. Bili smo zabrinuti za rode kojima su gnijezda tijesna. Jednu su izbacile pa je danima liječimo. Zahvalni smo redakciji „EuroBlica“, portalu „Srpskainfo“ na reportaži koju su objavioli a mnogi pročitali, među kojima naša djeca i unučad u Njemačkoj, i drugi, znani i neznani svuda po svijetu. Sada veliko hvala „Gradskoj čistoći“. Hvala svima do neba, u naše i u ime naših roda – rekli su nam Zdravka i Mirko, istinski ljubitelji ovih ptica.
Oni su, sa velikim zadovoljstvom, ushićenjem, radnicima pokazivali mjesta na koja treba postaviti stubove, objašnjavali razlike među leglima, pričali o navikama, ishrani, ponašanju roda…
Oni ove ptice dočekuju u projleće, hrane, čuvaju, postavljaju stubove da na njima lakše sagrade gnijezda i razmnožavaju se, štite ih od grabljivaca, liječe povrijeđene, prate svaki njihov let u naselju, prebrojavaju mlade a krajem augusta ispraćaju na dalek put, u toplije krajeve.
– Volim rode, oduvijek. U Vojvodini, u Bačkom Gradištu gdje sam rođen i odrastao, bio sam okružen rodama. Tu ljubav uvijek sam nosio u sebi i tražio priliku i mogućnost da je iskažem. Kada su električari, ovdje u dvorištu mijenjali banderu, umjesto drvene stavljali betonsku, zamolio sam ih da mi ustupe staru, drvenu, na koju sam postavio ram za gnijezdo. U njega sam ubacio suvu vinovu lozu, kako bih privukao rode i to je uspjelo – ispričao je Mirko pokazujući veliku koloniju i puna gnijezda roda.
Rode su, sa obližnjih gnijezda, posmatrale entuzijaste iz „Gradske čistoće“, kao da razumiju njihovu ulogu.
– Istina je to, rode sve prate i razumiju. One klepetanjem pokazuju interesovanje, šalju poruku…One su veoma inteligentne – uvjerava Zdravka, Renatu Obradović Popović, direktoricu „Gradske čistoće“ koja, zajedno sa saradnikom Igorom Baltom, nadgleda radove i pomaže u akciji.
Ljubav prema rodama, Mirko je prenio i na Zdravku koja ih svakodnevno, u obilnim količinama, hrani ribom.
– Pa to je za nepovjerovati. Odavno priželjkujemo drvenene stubove za još gnijezda ali, do sada, to nismo uspjeli ostavriti. Srećni smo i Mirko i ja. To se neda opisati. Želimo ovdje imati selo roda. Vjerujem da one utiču na rađanje i na natalitet, nije to samo obična i neutemeljena priča – kaže Zdravka.
Direktorica Renata Obradović Popović ima veliko razumijevanje za Zdravkinu i Mirkovu ljubav prema rodama.
– U srijedu smo postavili četiri drvena stuba a danas još dva. Napravićemo i žičane ramove koje ćemo postaviti na vrh, kako bi se rode lakše gnijezdile. Kada sam pročitala reportažu, podijelila sam je sa saradnicima i zato smo odlučili da budemo dio ove jedinstvene, emotivne i uzorne priče – kazala je direktorica Obradović Popović za naš portal.
Srećni su i radnici, Čedo Delibašić, Asim Dudaković, Predrag Tepić i Mladen Stupar koji su, u inat kiši, uradili planirani zadatak, na radost Zdravke, Mirka, njihovih roda i komšija u Bok Jankovcu, gradiškom prigradskom naselju.
Teorija o rodama
Rode me, ujutro, čekaju ispred vrata, u vrtu, da ih nahranim, priča Zdravka. Cijelo jato se ovdje gnijezdi i sa nama dijeli isti životni prostor. Ovo je naša i njihova zajednička kuća, livada, dvorište… Sve rode koje ovdje lete, a ima ih mnogo, smatramo svojima. Sve rode u Bok Jankovcu su sa našeg gnijezda, ovdje su se prve izlegle a razmnožile u okolini – dodaje Mirko, pažljivo osmatrajući okolinu.
Zdravka i Mirko prate svaki pokret roda, na zemlji, u gnijezdu ili letu, dok tragaju za hranom, leže na jajima, hrane, čuvaju i zaklanjaju mlade u vrućine ili oluje. Njihova zapažanja o rodama su veoma kompleksna i detaljna. Mlade rode imaju crni a stare crveni kljun. Postoje i druge razlike, ženke su manje od mužjaka, priča Mirko priželjkujući da, zajedno sa udruženjima koja se bave izučavanjem roda, prstenuje ih prije odlaska.
Bolesna roda
Sada su ona i Mirko ipak najviše opsjednuti oporavkom povrijeđene rode koju danima liječe uz pomoć veterinara Borisa Kukolja.
– Brinemo zbog povređene rode, koja se izlegla na banderi u njivi i prva izletjela iz gnijezda. Kada je htjela da se vrati, roditelji joj to nisu dozvolili nego je povrijedili i izbacili. To je valjda bila svađa i vaspitna mjera, po rodinim principima. Ja sam je, onda prihvatio, i odnio kod veterinara Kukolja u Gradišku. U Veterinarskoj stanici liječili su je nekoliko dana. Svakog jutra nosio sam je na terapiju i preglede, tamo su čistili povredu na krilu – detaljno priča Mirko o spasavanju i liječenju mlade rode koju do ponovnog leta, čuva u drvenoj šupi.
– Kada dođe naša unuka, krajem augusta, a roda potpuno ozdravi, ona će da pusti i pošalje rodu da poleti, da se pridruži ostalima. Biće to veliki događaj za sve nas – raportira Mirko iznoseći jasan plan završetka rodinog liječenja i njenog povratka u prirodu.
Lijevak protiv grabljivaca
Mirko je na drvenoj banderi postavio obrnuti lijevak od lima, kao efiaksno sredstvo protiv grabljivaca.
– Na banderi, jednom prilikom, grdno smo se razočarali videvši da u gnijezdu nedostaju dva ptića, dvije male rode. Trčali smo Mirko i ja, svuda uokolo, raspitivali se, gde su rode, kamo su nestale, sve dok nam komšija, koji je čuvao ovce u blizini, nije kazao da je vidio kunu koja je pokupila male rode. To nas je veoma mnogo rastužilo, oboje smo plakali a Mirko je od lima napravio lijevak i postavio ga, u obrnom položaju, kako se grabljivice sa zemlje nebi mogle više popeti do gnijezda – ispričala nam je Zdravka.
Poznanstvo i zajednički život
Zdravka i Mirko upoznali su se u Frajburu, u Nemačkoj 1974. godine, na zabavi kod Mirkovog prijatelja. Bila je to ljubav na prvi pogled.
– Imali smo zajedničko društvo ali se do tada nismo poznavali. Bez obzira na manje jezičke barijere, jer je Mirko Mađar, nas dvoje smo shvatili da smo jedno za drugo, i to zauvijek. Takvog ubjeđenja sam i danas, poslije pola vijeka našeg braka i zajedničkog života. Mnogo lijepih dana i godina smo prošli a sve probleme rješavali smo zajedno. Zato mogu da se pohvalim našim brakom jer volimo i dijelimo iste vrijednosti – kazala nam je Zdravka.
Mirka je ljubav, porijeklom iz Velikog Gradišta, gdje je u djetinjstvu zavolio rode, dovela u Gradišku, u Zdravkin rodni kraj. Tu su izgradili oazu penzionerske i zajedničke sreće koju dijele sa omiljenim pticama, sa rodama.
Iz Njemačke su se vratili 2009. godine a Mirko je odmah, na početku, osvojio simpatije novih komšija, naročito djece. U Bok Jankovcu, on i Zdravka su omiljeni kod svih, bez obzira na vjeru i naciju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu