Ovaj gorštak odabrao je da provodi dane daleko od ljudi, puta i civilizacije. Katun u kome živi nije prazan; Nikola ima koze i ovce, a neretko nad njegovom kolibom nadleću orlovi i sokolovi koji mu, uz domaće životinje, najčešće prave društvo.
Tišina i samoća Nikoli ne smetaju. Naprotiv. Posle velikih životnih udaraca i izdaja odlučio je da se preseli u planinu, valjda da bi se suočio sa samim sobom i da bi se sačuvao od novih nedaća koje bi život mogao da mu zada ako ostane među ljudima.
– Video si kolibe tamo? Tamo sam imao tri tone sjena, na ovim ramenima sam ih prenio. Nosim za ovcama u noći. Uhvati me noć, ovim putem sad kuda ste prošli – prva je slika koju je Nikola podijelio sa ekipom emisije “Kvadratura kruga” koja ga je posjetila na Prekornici.
Duge kose i brade, u iznošenoj odjeći, strpljivo odgovara na pitanja. Ono što bi većini ljudi u današnje vrijeme izgledalo nezamislivo – život bez struje, vode, telefona, ljudi i svakodnevne “čašice razgovora” Nikola je svjesno odabrao i to mu očigledno prija. Iako nije “u cvijetu mladosti”, ne žali se na zdravlje.
– Zadovoljan sam sad. I to mi godi. U prirodi sam. Bolestan nisam bio do sada. Ništa. Injekcije nisam uopšte primio bez kad sam bio vojnik, nijednu više.
Kaže da se vrlo rijetko razboli. Možda ponekad mala prehlada.
– Samo me je boljela glava, to sam imao. A to mi je naslijedno, došlo mi je po ocu – komentariše Nikola.
“Ljude viđam samo zimi”
Do prvog sela Nikoli je potrebno da pješači sat vremena.
– Sve je ovdje napušteno, niko ne živi. Sve su kuće bile tamo, do donje strane. Sve je otišlo dole – setno komentariše.
Na samoću se, kaže, odavno privikao.
– Godine su, stari se. I lakše mi pada, lakše se privikavam. Onda, stalno sam u pokretu. Čoban sam, čuvam stoku.
Ljude, kaže, rijetko viđa. Tek ponekad, u zimu.
– Poneko nekad navrati. Poneko dođe. Volio bih da imam svaki dan ponekog da razgovaram, da sjedim sa nekim i tako – ne skriva Nikola.
“On je bistar i društven”
A kako drugi ljudi gledaju na Nikolu i njegov izbor? Njegov rođak kaže da je Nikola omiljen čovjek u ovom kraju.
– Život mu je naporan, težak, živi sam. Imao je i nekih životnih tegoba. Dva brata je izgubio, mlade ljude. Jednoga kao dječka, pa jednu sestru koja je bila udata u Nikšiću. Poslije tih tragedija i gubitaka u porodici, Nikola se povukao u sebe i sklonio od ljudi u svoj katun na planini Prekornici. U grad rijetko kad dolazi, ja ga nisam vidio godinama da je došao. Živi u toj pustinji gore – komentariše njegov rođak.
On dodaje da je Nikola naučio da živi teškim životom.
– On je izuzetno bistar i društven. Milo mu je da neko dođe kod njega, milo mu je da ga neko obiđe. Ja sam dolazio kod njega ranije… Mi smo i krvno vezani, jer mi je majka otud iz tih krajeva – istakao je on.
“Prvo je propala država, pa onda ljudi”
Nikola i dalje voli ljude, iako se u mnoge razočarao, jer su ga više puta prevarili.
– Varali su me, davao sam stoku na čekanje, pozajmljivao pare, sve to. Prvo je propala država, pa onda ljudi, sve je propalo. Više od 150.000 evra sam izgubio. Čak i više – kaže ovaj gorštak bez gorčine u glasu kakva bi pratila ispovijest ovog tipa svakoga od nas ko živi u civilizaciji.
Nikola je odrastao u porodici u kojoj su riječ i obraz bili svetinja. Zato ne može da prihvati ni novo vrijeme, niti da se navikne na ljude koje je iznedrilo to vrijeme.
– Danas pet puta više ima propasti po Crnoj Gori, terora, svakakvih neprijatnih trenutaka narod ima. A pre toga ni stoti dio nije bilo. Danas se svašta radi, svašta se radi… – tužno komentariše Nikola.
“Prekornica mi je sve dala”
Na prostoru na kom živi nalazi se i kuća Pavićevića koja je pravljena 1938. godine. Nikola je dva mjeseca živio u njoj. Kako je kuća prokišnjavala, tako se Nikola preselio u kolibu svog rođaka Mira.
Planinu Prekornicu ne kune. U njoj, kaže, niko nije poginuo od groma.
– Visoka je 1.920 metara – dodaje gorštak i s ponosom kaže da je on prijatelj i šuma, i prirode, i divljači, pa i orlova i sokolova koji žive na Prekornici.
Planina mu je, otkriva, dala čistu vodu, čist vazduh i psihički odmor.
– Uzela mi ništa nije, nikada se nisam povrijedio, nikada me zmija ujela nije u planini. A ubio sam ih 1.200 komada – ponosno kaže.
Imao je i “bliske susrete” sa medvjedima.
– Jedan mi je odnio jednu kozu, mislio sam je da ju je vuk napao, na kilometar od ove kuće. One su bile daleko od mene, viknuo sam, koze su pobjegle. I kako sam prigonio ovce, vidim koze pobjegoše. Gledao sam ima li gdje vuka, da ih nije napao. Tako, ja gonim ovce jednim putem, možda 50 metara i idem pravo tamo gdje je bila koza. Kad dođoh tamo, nema ništa. Stao sam, vidim iza jednog velikog kamena nešto crno. Šta ovo može da bude? A iza kamena medvjed! Samo podiže glavu, ovako, i gleda me. Ja mu govorim, medo, medo. On se fino sagnuo, uzeo onu kozu od 30 kila za vrat i odnio je – prepričava Nikola trenutak kad je ostao bez jedne od životinja u katunu, prenosi RTS.
Ovaj gorštak živi bez struje, bez televizora i telefona, i ne žali mnogo za tim. Jedino žali što češće ne može da ode do manastira Ostrog, koji je od njega udaljen oko pet kilometara.
– Vjerujem u moć moštiju svetog vladike Vasilija. A u ljude… Vjerujem u poštenje, a u loše ne mogu – rekao je on.
Bonus video:
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu