Djevojčica sa Daunovim sindromom zove se Una i Silvana ju je upoznala u Zvečanskoj 2012. godine kada je posjetila svratište kako bi djeci bez roditelja donijela novogodišnje paketiće.
– Vidjela sam djevojčicu koja sjedi u sobi, ali okrenuta zidu. Pitala sam ih šta je sa tom djevojčicom, oni su mi rekli da je ona iz Negotina, ostavljena i da je nikada niko nije posjetio, kao i to da ima Daunov sindrom – prisjeća se Silvana i dodaje:
– Kada mi je prišla, jako smo se zagrlile i odmah sam pomislila kako bih voljela da ovo dijete odvedem kući, da mu pomognem. To su neke čudne emocije. Pitala sam ih šta mi je sve potrebno da bih je usvojila, i tada su mi govorili ’Šta će vam takvo dijete? Ona je mnogo ometena, ne zna da hoda, ne zna da jede’. Sjećam se da sam rekla da ništa to nema veze i da samo želim da je uzmem i vodim kući – prisjeća se Silvana.
Silvana je u tom trenutku živela srećno sa svojim suprugom i dvoje djece, koji su njenu odluku da usvoji Unu prihvatili sa mnogo razumijevanja.
Silvana je u početku bila Unina hraniteljka, ali kasnije su i ona i njen suprug, dajući joj prezime, zakonski postali njeni roditelji.
Silvana je ispričala zašto se prije 12 godina našla u Zvečanskoj.
– U tom periodu života sam bila jako zabrinuta. Saznala sam da je moj sin odlučio da se preseli u Pariz. Mislila sam da želi da studira i da tamo radi, ali on se odlučio da bude profesionalni vojnik Legije stranaca – prisjeća se Silvana i dodaje:
– Razmišljala sam u nekom trenutku da, ako ja pomognem nekom djetetu, da će Bog da čuva mog sina. I tako je i bilo. Taj slučajan susret Unin i moj susret pretvorio se u život ispunjen radošću i ljubavlju. Nijednog trenutka Una nije bila teret. Ja uživam sa njom – izjavila je Silvana.
Unini zakonski roditelji su mnogo radili sa njom, toliko da je naučila sama da odlazi u toalet, da sama jede, da hoda, a na govoru su takođe mnogo radili.
Prvo su kod nje usavršavali socijalizaciju, životne vještine, ali, iako ima jako mali fond riječi, Una sve razumije.
– Bez obzira što ne zna da priča, mi se razumijemo. Nama nekada riječi nisu potrebne – govori mama Silvana, koja ističe da su, za Unin prvi rođendan koji su proslavili otkada je djevojčica došla u porodicu Veselinović, zvali Unine biološke roditelje i da oni nisu željeli da dođu.
Silvana se sjeća prvog trenutka kada ju je Una nazvala mamom.
– Mnogo puta sam plakala zbog njenih uspjeha i napretka. Prvi put sam zaplakala kada sam joj lakirala nokte i tada me je prvi put nazvala ’mama’. To je bilo godinu i po dana poslije njenog dolaska u naš dom – govori Silvana sa suzama u očima.
Una danas ima 15 godina, i ide u bioskop, kod frizera, u teretanu, na manikir i pedikir. Silvana je nikada nije skrivala od javnosti i kako i sama ističe, “Una je sada u pubertetu i njen život treba da bude ispunjen i sadržajan”. Silvana se od prvog dana trudi da djevojčica ima ispunjen i srećan život, prenosi Prva TV.