Razne priče koje su kružile o zlatnom gradu bacale su u potragu mnoge vitezove i avanturiste željne bogatstva na Novom kontinentu. Zlatni grad ili Eldorado ostao je neprežaljen grad mnogih avanturista koji su na putu do njega gubili glavu.
Jedan Španac, Gonsalo Himenes de Kesada je 1536. godine opremio veću grupu vojnika, tačnije oko 850 članova za ekspediciju i uputio se kroz surovu džunglu Južne Amerike i planinski lanac Anda. Poslije mnogo nevolja, u kojoj je veliki broj ljudi izgubio život, njegova vojska se prepolovila i srela s plemenom Indijanaca od kojih su oteli zlato i smaragde. Kako se nisu zadovoljili ovom pljačkom put ih je naveo u današnju Kolumbiju, gdje su se sukobili s narodom Čipča i odnijeli silovitu pobjedu.
Narod Čipča je živio na dijelovima oko jezera Guatavita, a tu su se smjestili i Španci koji su počeli da pljačkaju njihova sela, do zadnjih rezervi zlata. Kada su opljačkali sve što su mogli, počeli su da muče plemenske vođe Čipča kako bi im pokazali gdje se nalazi preostalo zlato. Vođe su pokazivale na jezero, što je Špance poprilično začudilo. Ni slutili nisu da je ovo jezero trezor zlata koji će probuditi maštu o zlatnom gradu.
Preostalo stanovništvo je i dalje održavalo ritualne ceremonije i poštovalo svoju tradiciju. Jedan ritual je ostao zapamćen kao ceremonija u kojoj je učestvovao i sam plemenski kralj, koji je bio nošen sve do obale jezera Guatavita. Njegovi podanici su ga zatim spustili na zemlju, skinuli nagog i namazali zlatnim prahom. Jutarnje sunce se odbijalo o njegovu pozlaćenu kožu, a on je polako uranjao u dubinu jezera Guatavita. Poslije određenog vremena plemenski kralj je izronio iz jezera i skinuo sa kože zlatan prah kojim je bio pokriven. Ljudi iz plemena su ga pozdravljali gromkim uzvicima, a onda je, na zaprepašćenje Španaca, počela ceremonija bacanja zlata u jezero. Različiti oblici zlata u vidu kruna, ogrlica, prstenja, narukvica počelo je poput kiše da pada na dno jezera.
Španci koji su to sve posmatrali počeli su da se raspituju kod svog pomagača koji je prevodio kakvo značenje ima ova ceremonija. Prema riječima prevodioca, u osnovi se krila legenda plemena Čipča, koji su nekad davno imali kralja Sipa koji je stavio na kolac ljubavnika svoje žene, a nju natjerao da pojede tijelo voljenog. Zaprepašćena idejom kralja Sipa žena je uzela sa sobom njihovu zajedničku ćerku, bacila se u jezero i zauvijek nestala u talasima uzburkanog jezera. Od tog događaja pleme Čipča je svake godine održavalo ceremoniju bacanja zlata u jezero, kao i proceduru zaranjanja plemenskog kralja namazanog zlatnim prahom. Na taj način su molili za oproštaj grijeha svog predaka.
Dvije godine kasnije brzinom munje prenijela se vijest o nekom velikom zlatu u Južnoj Americi. Tako se stvorila legenda o Eldoradu, koja je kružila američkim i evropskim kontinentom. Godine 1539, poslije podviga Španca Kesada, pojavio se još jedan avanturista, Sebastijan de Benalkasar, koji je bio komandant vojske u ime španske krune. Pustošeći američko kopno 1534. godine osniva gradove Leon i Kito, a tamo od domorodačkog stanovništva saznaje za nekog zlatnog čovjeka na prostoru današnje Kolumbije. Komandant Kesada i Benalkasar nisu bili jedini protivnici koji su se sukobili u borbi za jezero Guatavita. Pojavila se i treća vojska, na čelu sa Nijemcom Nikolausom Federmanom, koji je zastupao njemačkog cara na prostorima današnje Venecuele. On je takođe čuo za ovu priču i uputio se na zapad prema jezeru Guatavita.
Sukobi tri komandanta su trajali više mjeseci. Potom su uvidjeli da zbog iscrpljenosti vojske moraju pristupiti pregovorima u kojima su odlučili da se situacija oko zlata preda na razrješenje španskom kralju.
Ova tri razbojnika su uništili narod Čipča, a svo zlato koje su uspjeli da pokupe pretopili su u poluge. Svoju smrt su dočekali u Španiji bez razriješene situacije kome šta pripada. Oni su oblikovali legendu o Eldoradu u očima evropskih sila tako da su se samo nizali pohodi na ovo zlatno jezero.
Još jedan od značajnih ljudi za ovu priču je trgovac iz Lime, Antonio Sepulveda, koji 1580. godine dobija pravo na eksploataciju jezera pa zatim naređuje da se prokopa kanal za odvod iz jezera. Uspio je da smanji nivo vode na obodima jezera i otkrije sloj mulja u kome je isijavalo zlato na suncu. Međutim, sredina jezera je bila još pod vodom tako da je usljed nedostatka sredstava ovaj trgovac bio izbačen iz igre od strane kraljevskih namjesnika koji su mu svo zlato konfiskovali, a on je umro u siromaštvu. Jedan dio nakita koji je ovaj trgovac otkopao može se vidjeti u Muzeju zlata u Bogoti.
Primamljiva priča o Eldoradu navela je i njemačkog geografa Aleksandra Humbolta, koji je 1801. godine došao u Bogotu gdje je razradio plan za ekspediciju koja je nakon određenog vremena propala.
Sto godina poslije, tačnije 1912, Engleska se uključila u potragu za zlatom i osnovala akcionarsko društvo za eksploataciju jezera sa iznosom od 30.000 funti sterlinga. Englezi su odlučili da potpuno isuše jezero kako bi došli do zlata ali ni njima nije pošlo sve za rukom. Nakon nekoliko sedmica teškog rada voda se spustila, a iz nje je izbio smrdljivi mulj kojeg su siromašni indijanski radnici otkopavali. Radnici su ručno vadili iz mulja zlatni nakit i smaragde. Nepredviđena situacija je okrenula leđa Englezima, koji nisu uzeli u obzir da bi sunce moglo da isuši mulj, koji se stvrdnuo velikom brzinom kao beton. Tako je većina zlata ostala zauvijek zarobljena u jezeru.
Nisu samo avanturisti bili zadivljeni i inspirisani ovom legendom o Eldoradu. Naime, engleski pisac Edgar Alan Po je 1849. godine napisao pjesmu ,,Eldorado”, koja govori o vitezu koji traži ovaj grad. Nema sumnje da je legenda o Eldoradu ostavila dubok trag na ljude, jer je postala sinonim za nešto za čim tragamo, a što je nedostižno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu