Lukovići žive u selu Zahumsko. Kao magnet nas vuče taj gorštački i mistični predio koji se proteže iza Sjenice do granice za Crnom Gorom. U ovim divljim i prelijepim krajevima vješto se krije i odoljeva nekoliko sela naseljenih malobrojnim srpskim življem.
– Ima medvjeda i vukova, pa se malo plašimo. Ipak, tu je naš tata. On je naš cijeli svijet! – poručuje ljupka Anastasija.
Sa njima živi i dementna staramajka Milomirka (78), pa zajedno provode dane u toj jednoj sobi, bez igdje ičega. Zajedno i spavaju na jednom razvučenom krevetu.
– Kuća je od drveta pravljena i nalijepljen je stiropor. Zimi zna da bude baš teško. Imamo problem i sa strujom, kako kiša padne ili vetar jače dune nemamo je. Nekad i po dvije-tri noći… Živio sam ja ranije u gornjoj kući, ali pripala je bratu i zaključana je svo vreme, iako ne živi tu – s nekom gorčinom u glasu, objasnio je Negomir ukratko te uvijek sumorne porodične nesuglasice.
Najveće žrtve nesuglasica i nerazumijevanja jesu ova skromna i tiha dječica. Možda teže razumiju to što se dešava u odnosima odraslih, ali su i više nego svjesni u kakvim uslovima žive. Za bolje nisu nikada znali, ali maštaju neprestano o lijepoj kućici u kojoj bi imali svoje sobe, krevete i kupatilo.
– Sada nemamo kupatilo, to mi teško pada. Ljeti se kupamo napolju, a zimi moramo u štali. Kad je previše ladno, sačekamo koji dan – tužno je ispričao dvanaestogodišnji Đorđe.
Uprkos svemu, Negomir ne samo da brine o dvoje djece i bolesnoj majci, već zadivljujuće dobro i pedantno održava ovaj mali prostor. Treba imati u vidu da se tu sve dešava – održava higijena, kuva, objeduje, spava, oblači, uči… Nije lako.
– Oboje slušaju i dosta mi pomažu, a uz svu muku dobri su đaci. Anči opere sudove, umjesi tijesto i pospremi krevet, a Đorđe pomaže oko dvije krave i cjepanja drva. Držimo još pet-šest kokošaka, sijemo krompira i pasulja, malo oko poljoprivrede, ali sve ručno. Nema ovuda nekog posla, a ni da odem neđe ne mogu zbog djece i bolesne majke. Imam i nekih zdravstvenih problema, ali se borimo – pojasnio je domaćin kakva je situacija u ovom, nažalost, opustjelom kraju.
Nažalost, nemaju čak ni socijalnu pomoć zbog zemlje koja se vodi na baku. Mjesec teško preguraju, kako kažu „vuku dan za dan”.
Đorđe nam je rekao da ima samo dva džempera, tri majice i dva para patika, a Anastasija samo jedne patike!
– Nemamo dovoljno odjeće i obuće. Voljeli bismo i da imamo gdje proslavljati rođendane, da pozovemo nekad drugare iz škole da se igramo. Rijetko ko nam je dolazio, nema se gdje ni sjesti – požalili su se.
Negomir se za pomoć prijavio preko Fejsbuka.
– Da, napisao sam vam tada da ću vas očekivati i živjeti u nadi. Bogu hvala, došli ste. Ostadoh tu da se mučim i borim, nema druge. Pozivam dobre ljude ako postoji neka šansa da dobijemo bolji krov nad glavom – rekao je Negomir za Organizaciju Srbi za Srbe.
Požrtvovanost najboljeg tate Negomira i ogromna ljubav, koja je jedino, ali i najvrednije, što ima da da svojim mališanima, mora biti nagrađena. Humanitarna organizacija Srbi za Srbe zato pokreće veliku akciju za srećniji život porodice Luković. Na ovom linku možete da donirate sredstva za porodicu Luković.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu