Iza njega stoje supružnici Sonja i Dragan Tešević, porijeklom iz Novog Pazara koji su odlučili da napuste svoj grad i preseli se u Beograd, gdje su otvorili lokal u kojem ručno pripremaju specijaliteti iz njihovog kraja, po starim receptima.
Teševići su Novopazarci, odande potiču i živjeli su u tom gradu do ljeta 2024. godine, a onda su bez mnogo razmišljanja donijeli odluku da se presele u Beograd, gdje uveliko žive njihove tri kćerke.
“Morali smo da pokrenemo nešto drugačije”
Ostavili su kuću u Pazaru, postali podstanari u Beogradu i otvorili radnju u kojoj sada sami rade od jutra do mraka i sve prave onako kako je Sonja godinama zapisivala u svojoj svesci.
Zbog toga što nemaju radnike, cijene su niže nego na drugim mjestima, pa recimo jedna urmašica koja je znatno veća nego u poslastičarnicama košta svega 100 dinara (oko 0.85 evra).
– Djeca su nam ovdje, a pošto zidovi kuće ne mogu da nas vežu za njih, odlučili smo da se i mi preselimo. Jedno vrijeme smo radili u jednoj pekari u Beogradu, a onda kad smo vidjeli kako se tamo radi, shvatili smo da ipak treba da pokrenemo nešto drugačije, nešto svoje, sa mantijama i pitama iz Novog Pazara – priča Sonja, koja nikad nije radila u ugostiteljstvu i koja sve što sada pravi sprema na isti način kao što to radi za svoju djecu.
Obaruša kao glavni specijalitet
Urmašice i pita sa jabukama “vode glavnu riječ”, a jedan od specijaliteta ne tako poznat Beograđanima je obaruša, staro jelo iz jugozapadne Srbije, svojevrsna “gibanica”, koje ima više naziva.
– Na Kosovu je to filija, u Novom Pazaru obaruša, a negdje je zovu i masenica. To su ručno razvijene kore slične palačinkama, gdje se svaka posebno zapeče i prelije sirom, kajmakom i pavlakom i tako se ređaju jedna na drugu dok ne dođemo do desetak kora. Obaruša se po pravilu sprema pod sačem, ali mi je ovdje u Beogradu pečemo u rerni – objašnjava Dragan, pa dodaje:
– Danas niko više ne cijeni tu domaću hranu i ne sprema je kao naše bake. Sonja i ja se trudimo da to bude baš kao nekada, da kad pravimo seljačke uštipke, da tijesto zahvatamo kašikom i ubacimo u vreo zejtin kako bi svaki dobio nepravilan oblik. Što se tiče naših krofni, one su prazne, ali veoma ukusne jer preko njih ide samo šećer.
Sonja otkriva da pojedini kupci sumnjičavo vire iza vitrine ne bi li se uvjerili da ona zaista sve pravi sa svojih deset prstiju.
– Recept za sukanu baklavu sam dobila kada nam se rodila srednja kćerka, prije 23 godine. Jedna komšinica ju je donijela na babine i ja sam, čim je ona otišla, odmah isprobala recept da vidim da li ću umjeti. Neke stvari sam promijenila, tako da ovu moju baklavu pravim sa 45 korica, a između svakih pet stavljam orah i plazmu. Kore obavezno sučem, odnosno razvijam u nišesti (skrobu), a ne u brašnu – otkrila je Sonja.
Radni dan počinju u 5.30
Teševići počinju radni dan oko 5.30 kada dolaze na posao, a lokal otvaraju u pola osam i tu su do večeri, odnosno do 18 časova, svim danima osim nedjelje. Interesovanje mušterija je veliko, jer je u moru proizvoda sa aditivima teško naći nešto domaće, a povoljno, prenosi Blic.
– Mantije i kolpite, doduše u manjim tepsijama nego inače, dobijamo iz Pazara od našeg dragog saradnika, dok ostalo pravi moja supruga – rekao je Dragan na kraju razgovora.