Ne prođe ni deset minuta, a u Mirzinu radnju ulazi nova mušterija traže popravke, razna lijepljenja, šivenja, donoseći odjednom više pari obuće koji čekaju da im se vrate prvobitni izgled i funkcionalnost.

– Kada je trebalo da krenem u srednju školu, obućarskog zanata nije bilo u ponudi. Morao sam da upišem smjer mašinbravar u Tehničkoj školi i da se kasnije prekvalifikujem. Djed je bio obućar, tata takođe, s njim danas radim, i ja sam treća generacija. Na početku sam dobijao neke lakše poslove, ili bih pitao oca da mi pokaže kako radi određene popravke, pa bih ja ponavljao. Očima sam „krao“ zanat – navodi Hadžihajdić za portal InfoBijeljina.
Zanimljivo je da u ovu obućarsku radnju nerijetko svraćaju mušterije iz okolnih opština kao što su Ugljevik, Lopare, Bratunac, Vlasenica, a nekada dođu i oni iz Beograda, Novog Sada, Sarajeva.

– Ljudi cijene stari način rada i kvalitet. Jedan čovjek iz Sarajeva je došao i pitao da mu nešto popravimo. Pitao sam ga zar ne postoji u Sarajevu obućar, a on mi je odgovorio da ih ima, ali da je posljednji koji je to radio kako treba, po starim pravilima, nedavno preminuo – ističe Hadžihajdić.
Za obućarski zanat, prema njegovim riječima, i dalje se pretežno koristi ručni alat, ali sve više i moderne mašine koje su uslovljene pojavom nove obuće i novih materijala.

– Jednom obućaru, da bi otvorio radnju, ranije je bio potreban ručni alat, obični elektromotor, dva brusna papira i singer šivaća mašina. Kako ide ovo moderno vrijeme, moraš imati savremene mašine i kvalitetan materijal, ako želiš da radiš. Prije si mogao da nabaviš materijal u BiH, ali sada je uopšte teško doći do njega. Većinu stvari nabavljam iz Srbije, a za ostalo se snalazimo na drugim mjestima – naglašava ovaj mladi, ali iskusni zanatlija.
On dodaje da više od 50 odsto obuće koju ljudi donose na popravku su muške i ženske patike, ali da ima i pojedinaca koji donesu određeni par koji se ne isplati popravljati, međutim, za njih ima sentimentalnu vrijednost.
– Za oca i mene ima dovoljno posla. Mladi bi trebalo da se vrate ne samo obućarskom, nego mnogim drugim zanatima. Ja sam oženjen, imam dva sina, i nadam se da će jedan od njih naslijediti posao koji ja danas obavljam – navodi Hadžihajdić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu