Na Tviteru (X) korisnica koja se potpisuje kao Jelena napisala je: “Kad biste znali kako brzo može da bude dvogodišnje dijete začepili biste gubicu zauvijek”.
Skoro svaki roditelj ima barem jednu traumatičnu priču povodom nestanka Danke Ilić u kojoj mu je dijete odjednom nestalo sa vidika i u panici nije mogao odmah da ga pronađe.
Tviter korisnik koja se potpisuje kao “Laki21” ispričao je šta mu se desilo u Budvi prije dvadesetak godina
– Devedeset i neke u Budvi, kćerka imala malo manje od tri godine. Plaža, negdje oko 11 prepodne. Žena otišla negdje, ostavila mi je da je čuvam. Malecka trpa pijesak u koficu pomoću lopatice, udaljena od mene nekih dva metra, na desetak metara od vode. Ja čitam nešto, mobilni telefoni još nisu bili u upotrebi. Okrenut sam licem prema njoj, tako da čim dignem pogled vidim je šta radi. Pročitam nekoliko redova, podignem pogled, i tako…
Pročitam sljedeći stav, podignem pogled, nje nema. Od zadnjeg puta kada sam je vidio, prošlo maksimalno 20-30 sekundi. Gledam lijevo desno, još nezabrinut, nema je. Ustajem, osvrćem se, ne vidim je.
Prilazim mjestu gde se igrala, vidim lopaticu, osvrćem se, osjećam kako mi se stomak polako steže u čvor. Počinjem da je zovem po imenu, pitam ljude okolo jesu li je vidjeli. Ne. Prošlo je manje od minut. Stomak je veličine stegnte pesnice. Počinjem da trčim lijevo desno i da se derem i zovem je iz sveg glasa. Odlazim do ivice vode, urlam. Stomak je veličine klikera. Trčim naokolo kao sišao s uma, prošlo je vjerovatno dva minuta, urlam iz sve snage. Želudac je u procesu sažimanja kao kada zvijezda potroši nuklearno gorivo i krene da se kolapsira u crnu rupu.
Dolazi žena, kažem joj šta se desilo, nije me ubila na licu mjesta, kasnije će. U sebi se slažem sa time, nemam apsolutno nikakvih primjedbi na to, osjećam da tako treba. Razdvajamo se i krećemo na suprotne strane. Krećem se, ali to nije moje tijelo, već nečije tuđe koje hoda i dere se. Jedan čovjek mi prilazi i kaže da izgubljenu djecu drže kod neke bine. Trčim tamo i već iz daljine vidim kćerku kako stoji na bini, zajedno sa još petoro šestoro izgubljene djece. I dalje drži koficu u ruci.
Moje tijelo ponovo postaje moje, skačem na binu (koja je visine jedno metar i dvadeset) hvatam ju onako uplakanu u naručje, osjećam najveće olakšanje u životu koje sam ikada osjetio i vjerovatno koje ću osetiti ikada. Sreću. Ljubav. Krivicu. Plačem grleći je. Evo plačem sada ponovo se sjećajući svega 27 godina kasnije.
Nestala na dječijem igralištu
– Meni je Ana neki dan na malom ograđenom dječijem igralištu nestala iz vida. A gledala sam direktno u nju! Naišlo nekoliko djece između mene i nje – i hop! Nje nema! Izašlo dijete i gleda u tablu pored igrališta.
Nestalo mi dijete u radnji
– Meni je mali u Zari nestao, bukvalno sam uzela da pogledam neku stvar i on je samo nestao. Sakrio se iza nekih jakni. A u Zari gužvaaa, znaci tih 1-2 min sam umrla 100 puta, idem panično kroz ljude i dozivam ga, kad nisam crkla bukvalno”, piše Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu