Džoš Kalen iz Bostona u Engleskoj nalazi se u termalnoj fazi raka, i kako je rekao, ostalo mu je još par dana života. Od dragih osoba i zemaljskih stvari, lagano se oprašta već neko vrijeme. Ljubimce mačke Auroru i Tič, ostavio je mami, 3D štampač njenom šefu Konardu, a sve drugo što posjeduje, dao je u dobrotvorne svrhe. Sve one koji dođu da ga isprate na vječno putovanje, zamolio je da ne budu u crnom, kao i da sam čin ne bude vjerski. Ipak, sve je zaboljela jedna želja sa tog spiska, a to je da bude ljudi.
Kako je krenuo da se bori za život – ostao bez prijatelja
Naime, kako je rekao, otkako mu je dijagnostikovan tumor na mozgu, desilo se nešto tužno i neobično: prijatelji, jedan po jedan počeli su da se povlače. Bilo da je u pitanju neprijatnost, strah ili jednostavna želja da se klone smrti, čini se da jednostavno ne žele da budu blizu njega. Za njega je to bolna tačka u ovom životnom trenutku.
Uprkos ovoj sumornoj stvarnosti, njegovi prijatelji ne bi trebalo da se boje: Džoš je iznenađujuće prijatno društvo za nekoga ko je na samrti. Govor mu je otežan, brzo se umara i suše mu se usta, ali smijeh lako dolazi. Njegove stalne šala s majkom Magdalenom da mora umrijeti do 8. oktobra jer tada ona treba da se vrati na posao. Naime, ona je na odsustvu zbog saosjećanja otkako su ljekari rekli da za Džoša više nema pomoći, ali to odsustvo nije neograničeno.
– To je moj rok trajanja. Njen šef je bio izuzetno dobar, dozvolivši joj da provodi sve vrijeme sa mnom, ali moram da se požurim – kaže on, smiješeći se.
Nevjerovatno, i dalje nalazi mnogo humora u sudbini koja je sve samo ne smiješna. Pored bolničkog kreveta koji je dobio kako bi mogao da umre kod kuće, nalazi se knjiga za planiranje kraja života. Naslov? „S****e! Mrtav sam! Šta sad?“ Karakteristično za njegov smisao za humor. Unutra su svi podaci koje će Magda (koja više voli da je zovu Magdi) trebati kad on ode: brojevi bankovnih računa i lozinke, podaci za Fejsbuk i mejl naloge, i spisak važnih ljudi u njegovom životu.
Mnogo prije nego što je postao previše slab da bi otišao do kupatila bez Magdine pomoći, njegove kolege i prijatelji iz škole počeli su da se povlače, pronalazeći izgovore da izbjegnu susret s njim. Kada bi predložio da odu na piće, nikada nisu tačno rekli ne, ali činilo se da ne žele da se obavežu. Na kraju je postalo neprijatno da i dalje pita.
Postoji naziv za ovo: “izbjegavanje zbog raka“. To je prepoznat fenomen, nažalost poznat mnogim pacijentima i profesionalcima. Za one bez prethodnog iskustva s ovom neprijatnom osobinom ljudske prirode, to dolazi kao veliki šok.
– Ljudi jednostavno ne znaju kako da se nose sa vašom dijagnozom. Nažalost, gotovo vas odbacuju. Ali rak nije zarazan. Zašto jednostavno ne kažu: “kako mogu da pomognem?” Zašto jednostavno ne budu tu? Svaki put kad sam pokušao da se sastanemo, jer oni su ti koji zaborave na mene, samo bi me ignorisali, na isti način kao što ljudi nestaju iz veza. Volio bih da je bilo više prijatelja, ne bi bilo ovako usamljen. Nekada su slali poruke, ali sada gotovo da to više ne rade – rekao je on.
Dok Džoš bez trunke gorčine opisuje ovu duboku izolaciju, Magdi se teško suzdržava od bijesa prema onima koji su bez razmišljanja napustili njenog sina.
– Nemam riječi za njih. Napustili su ga – kaže ona.
Zaista, da nije bilo nje, Džoš bi bio gotovo potpuno sam u svijetu. Ne tako davno, bio je mlad i privlačan momak s ogromnim ambicijama, sanjajući o karijeri u avioindustriji i selidbi u Kanadu. Sada pravi planove za svoju sahranu. Magdi spava na dušeku na naduvavanje pored njegovog kreveta u njihovoj skromnoj kući u Bostonu, Džoš je potpuno zavisan od nje, a ona ne smije da se udalji više od nekoliko koraka. Pored toga, želi da iskoristi svaki posljednji trenutak sa sinom. Tako ova jaka žena (koja se odavno razvela od Džošovog oca) ustaje tri do četiri puta svake noći, pomažući mu da ode do toaleta, pazeći da ostane hidriran, i generalno pokušavajući da mu olakša koliko god može. Slomljena, ona nekako uspijeva da ostane budna i u stanju pripravnosti, oslanjajući se na majčinski instinkt, kao da brine o novorođenčetu.
– Rak je često mračan i smrtonosan, ljudi umiru – rekla je ona.
Kako se približava njegov „rok trajanja“, majka i sin su upali u tihu rutinu. Svakog dana budi se u osam ujutru i ima obilan doručak: sendvič sa šunkom i sirom, kafa s mlijekom, voće i slatko pecivo. Dok Magdi prolazi kroz kuću tražeći kako da ispuni vrijeme, on gleda Netfliks, pretražuje Fejsbuk i šalje Vocap poruke odsutnim prijateljima.
Svaki dan uzima 17 različitih lijekova kako bi ublažio simptome, uključujući snažne steroide. Kao dijete, bio je toliko sladak da je bio registrovan kao dječiji model. Sada ima ono što on naziva “mjesečevo lice“ zbog steroida koji su mu naduvali lice, prenosi Blic.
Iako mnogi pacijenti na kraju bolesti gube težinu, kod Džoša je suprotno. Neke pilule ga uspavaju, dajući Magdi predah, ali njegova težina i ograničena pokretljivost, kao i tumor, značajno otežavaju njeno kretanje. Kako kaže, svakog dana bori se da zadrži optimizam, zahvalan je majci i ljekarima koji su mu pomogli da doživi svaki trenutak.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu