Ovo kaže Andrija Šandor (43) koji je preživio infarkt. Sve se desilo na dan kada je sinu slavio prvi rođendan, a sada, skoro tri godine kasnije kaže da nije tužan nego srećan što je dobio novu šansu.
Ljudi koji poznaju Andriju, momka iz Trstenika, znaju ga kao bodibildera. Poznat je i ljudima koji se bave ovim sportom u Srbiji, a sada je i znano ime u Stokholmu gdje trenutno živi sa porodicom i radi kao personalni trener.
– Ja sam iz Trstenika gdje sam živio do svoje dvadeset sedme godine kada sam se oženio i preselio se u Stokholm sa suprugom Annom, koja je inače srpskog porijekla, a rođena je u Švedskoj – kaže Andrija dok priča o tome kako je živjeti u “obećanoj zemlji”?
– Hm, rekao bih lako ili barem lakše. Naravno, pričam isključivo iz svoje prespektive, jer je moja supruga već treća generacija ovdje i naravno da to znači puno, ali je meni lično bolje živjeti ovdje. Naravno, Trstenik je moja čaršija, uvijek bila i biće i siguran sam da ću voljeti taj gradić dok sam živ, jer ako ništa drugo, siguran sam da nikada neću naići na neki drugi grad u kome ću voljeti toliko ljudi koliko u Trsteniku – dodaje kroz osmijeh.
Ako pogledate njegove profile na društvenim mrežama vidjećete uglavnom snimke iz teretane sa prilično neobičnim motivacionim porukama u fazonu “ako hoćeš da se dovedeš u formu ustani sa guzice i počni da vježbaš”. On to radi od kada je bio klinac.
– Sa bodibildingom sam se susreo prvi put jako rano. Imao sam svega 13 godina. Prije toga sam trenirao sve što je moglo da se trenira u Trsteniku, ali bodibilding je bila ljubav na prvi teg (smijeh). Poslije svega par treninga sam se zaljubio u taj sport i nikada više nisam mogao da vidim sebe bez moje teretane – kaže Andrija.
“Osjetio sam čudan bol u grudima i odmah sam znao”
Ali ni forma, ni vježbe nisu mogle da spriječe njegov blizak susret sa smrću. Kada je 13. maja prošle godine porodično bio u Trsteniku sa namjerom da tog dana proslavi prvi rođendan sina Liona završio je u bolnici.
– Prije te žurkice sam imao zakazanu operaciju na zubu kod mog velikog prijatelja i oralnog hirurga doktora Davora Stepanovića i sve je išlo po planu, dok u jednom trenuntku usred operacije nisam osjetio čudan bol u grudima. Ne previše intenzivan, ali sam odmah znao da je nešto ozbiljno! Na moju veliku sreću doktor je u svojoj klinici imao kardiologa koji mi je poslije svega par minuta konstantovao infarkt u procesu i pozvao hitnu pomoć. Oni su odmah došli i odvežen sam prvo u kruševačku bolnicu gdje su mi terapijom razbili krvni ugrušak, a odatle sam prebačen u niški Klinički centar gdje mi je iste večeri ugrađen stent na mjestu gdje mi je krvni sud bio sužen – priča Andrija.
Sjećajući se svega što mu se izdešavalo tog dana kaže da mu se sve činilo nerealnim i skoro nestvarnim.
– Bio sam smiren toliko da su mi čak poslije i rekle sestre kod doktora Davora da su bile ubijeđene da sam se samo uplašio jer sam ja smireno u tom trenuntku rekao: “Od ovoga mi je otac umro”, neznajući da imam infarkt. Da, moj otac je umro od infarkta u svojoj 39. godini, a njegova mama je bila nešto starija kada je umrla od iste stvari. Tako da sam, čim sam ušao u sanitet da me prevezu do bolnice u Kruševcu počeo da se pripremam za smrt (smijeh). Zvuči čudno, ali nisam želio da umrem u panici. Tjerao sam sebe da prihvatim to što prije jer svi na kraju umiremo i ako je meni taj dan suđeno, suđeno je, htio sam da odem sa ovog svijeta u miru – kaže Andrija.
Kaže da mu je bilo jako teško to što je isprva u bolnici bio okružen ljudima koje ne poznaje, ljudima koji su odradili odlično svoj posao i spasli mu život, ali strancima.
– Mnogo mi je laknulo kad sam vidio svog druga doktora Davora koji je pratio sanitet sve vrijeme i došao u Krušavac da bude uz mene. U tom trenutku više nisam bio sam. Ubrzo zatim sam ugledao i svog ujaka doktora Branislava Bajića Badžu koji je “doletio” tu saznavši da mi nije dobro. Sjećam se da sam mu stegao ruku i nisam htio da je pustim. Moj ujak nažalost više nije sa nama, ali sam siguran da je on bio najbolji ujak u cijelom svijetu – priča Andrija.
Susret sa suprugom ga je slomio
– Konačno sam vidio i svoju suprugu Anu i tada već nisam mogao da ne zaplačem. Ona je najviše odgovorna za sve ono ko sam i šta sam danas, i pomisao da je to možda bio rastanak poslije koga je nikad neću vidjeti me je totalno razbio na komade. Na moju sreću taj dan nije bio moj zadnji u ovom svijetu i evo me i dalje tu. Nisam tužan, srećan sam… Oca mi je prvi infarkt ubio, babu, takođe, tako da sam ja prvi u familiji dobio drugu šansu i zbog toga sam zahvalan svaki dan. Tu sam, živim svoj život najbolje što umijem, punim plućima jer na kraju svega nije bitno kako si umro, već kako si živio – kaže Andrija.
“Aman Andrija, šta će ti mišići u 40 i kusur godina”
A, Andrija ne planira da uspori sa životom. Kaže da mu je i te kako teško palo isčekivanje rezultata. Nakon boravka u bolnici vratio se u Švedsku gdje je imao preglede da bi se ustanovilo koliku štetu je infarkt napravio. Za to vrijeme je morao da miruje, da se ne napreže, hoda polako, odmara…
– Teretana je moja ljubav, moja crkva, džamija i sinagoga, moj mir i moj život. Nisam mogao bez toga. Nisam ni htio. Ne saznavši rezultate, otišao sam na trening i podigao sve što je moglo da se podigne, osjećao sam se kao nikada dobro i tako i nastavio. Svjestan sam naravno da ova moja odluka je bila sve osim pametna, ali svi koji me poznaju, znaju već da nikada nisam bio baš vičan u donošenju inteligentnih odluka… – kaže Andrija i dodaje:
– Na moju sreću, rezultati su pokazali da su mi i srce i krvni sudovi u odličnom stanju i da nije došlo ni do kakvih oštećenja. Mnogi me pitaju: “Aman Andrija, šta će ti mišići u 40 i kusur godina… Istina ja da ja ne vježbam da imam velike mišiće. Naravno da volim i taj dio, ali ja vježbam jer taj osećaj koji imam dok sam na treningu, ništa ne može da mi zamijeni. To mi je potrebno i bez toga ne umijem, piše Blic.