U jeku slave tokom sukoba u Podgorici ubio je dvojicu mladića i jednog ranio, a konobarica je tada medijima opisala šta se desilo kobne noći.
Žarko Laušević je sa 16 godina poželio da bude glumac i nakon diplomiranja na Fakultetu dramskih umjetnosti, projekti su se samo nizali i Laušević je već sa 25 godina uživao veliku popularnost i u pozorištu.
Ipak, u najvećem jeku te slave, 1993. godine u Podgorici, glumac je nakon sukoba sa grupom mladića, ubio dvojicu i jednog ranio. Glumac je prvo osuđen na 15 godina zatvora, a kazna se kasnije smanjila na 13, da bi na kraju glumac iza rešetaka proveo četiri godine i sedam mjeseci.
Događaj je opisao u svojoj biografiji „Godina prođe, dan nikad“.
U knjizi opisuje kako su ih trojica napali i počeli da ih tuku i kako se našao na podu. U torbi je imao pištolj koji je kupio i počeo da nosi sa sobom nakon što je dobio prijetnje zbog igranja lika Svetog Save u istoimenoj predstavi.
– Vadim pištolj iz torbe i odmah ga repetiram usmjeravajući ga prema napadaču. On skače na mene! Vidim ga tamo, nekoliko centimetara od sebe, istog ludog pogleda i bez straha. Rvemo se, stojeći, oko mog pištolja. Vidim da nešto viče, ali ništa ne čujem. Moj CZ-99 je između naših grudi. Četiri ruke koje otimaju. Pritisnem okidač. Ništa se ne dešava. Ni zvuk ni nasilnik ne odustaju. Opet pucam. Ništa. “Bože, da li ovaj pištolj uopšte radi?” Opet pucam. Ne znam koliko puta i ne znam gdje. Mislim da sam ga udario. Pritisak popušta, tijelo mu se odvaja od mene – opisao je Žarko.
Nakon toga je, piše, vidio kako drugi napadač bode njegovog brata razbijenom flašom, pa je pucao i u njega.
– Ubio sam dva momka koji su tek krenuli u život! Da nisam, bili bismo mrtvi! I Mili i ja. Da mi je uzeo pištolj, ubio bi me! A drugi bi zaklao Mila kao životinja preda mnom. Sa koljenima mog brata na grudima u nesvijesti i nepomično – klanje razbijenom flašom! Pucao sam. Nisam imao izbora. Nisam znao ništa drugo. Nikada sebi neću oprostiti – napisao je glumac.
Ovaj ozbiljan slučaj, koji je digao na noge čitavu Podgoricu, dogodio se nekoliko minuta iza ponoći, a kako je tada sve izgledalo medijima, ispričala je prisutna konobarica.
– Nevjerovatno je šta se dogodilo. Prije nego što su braća Lauševići došla, a bilo je oko ponoći, grupa mladića je sjedala u kafiću u maloj bašti. Neki od njih su naši stalni gosti. Nakon što su pojeli sendvič, popili pivo i sok, prešli su ulicu. Jedini je ostao Dragor Pejović, naslonjen na ogradu. Još je jeo svoj sendvič – rekla je konobarica Dragica Bogavac, koja je prije ponoći poslužila mladiće u kafiću.
– Svi momci su bili mirni, a Žarko Laušević je ranije svraćao i prošlog ljeta jeo ćevape kod nas, rekao je da je došao jer voli naše ćevape – rekla je Dragica.
– Braća Laušević su naručila pivo i knedle. Dok je stariji Branimir Laušević sjedao za stolom, Žarko Laušević se vratio u kiosk da vidi koju će salatu naručiti. Upravo tada su mladići, koji su već bili na drugoj strani ulice, viknuli, bili su bučni. Na to je Žarko Laušević, ne podižući ton, dobacio, koliko se sjećam, Pejoviću: “Kakva je ovo buka?”. Onda je Pejović odgovorio, opet kažem, koliko se sjećam, “Šta te briga ko viče”. Vidjela sam kada je Žarko Laušević pao na sam zid kioska. Nosio je šorts i tamnoplavu košulju. Nosio je tu torbicu za novac oko struka, dok mu je preko ramena bila prebačena kožna torba. Tada je u kafiću bio samo jedan gost – nastavila je, piše Blic.
– Kada je izbila tuča, Pejoviću je u pomoć pritekao Radovan Vučinić. Tako su se svi našli u malom prostoru bašte kafe bara. Odjednom je počela pucnjava. Izašala sam sa kuhinjskim nožem u ruci kojim sam ranije sijekla salatu. Upravo u tom trenutku iz bašte je istrčao mladić držeći se za stomak i pao preda mnom na trotoar. U tom trenutku nož mi je ispao iz ruku – ispričala je.