Majka nastradalog mladića, Sanja Marić, u potresnoj ispovijesti priča da se i poslije pet godina, dok čeka konačnu presudu za smrt svog sina, bol svakim danom povećava.
Damjan Rašević je kobne večeri bio sa svojim prijateljima na rođendanu u Jelavu, nakon čega su pješke krenuli put Loznice.
Na jednom proširenju u Lipničkom Šoru, dok je stajao sa prijateljima, na njih je naletio pijani vozač Željko M. Rašević je gurnuo svog drugara u stranu kako bi ga spasao, tako da je automobil udario njega.
Pijani vozač, umjesto da stane i pomogne mu, pobjegao je i ostavio Raševića.
Sanja Marić, majka poginulog Damjana Raševića, ispričala je da je društvo najvjerovatnije stalo na toj lokaciji kako bi pozvalo taksi i objašnjava da su stajali na proširenju, a ne na ulici.
– Damjan je bio prvi, taj vozač je naletio, izgubio je kontrolu, skrenuo sa puta. Mog sina je nosio na haubi više od 20 metara i bacio na parking. Postoje i snimci nadzornih kamera koji pokazuju da je izašao sa parkinga, stao na benzinsku pumpu da kupi cigare, zalijepio sebi flaster na glavu, ubacio odvaljeni dio automobila i nastavio dalje. Takođe, postoji snimak i sa pumpe. Sjeo je u automobil, pa se ponovo vratio na pumpu i gledao koje će boje upaljač da kupi. To su nam rekli i radnici sa pumpe – priča Sanja Rašević.
Prisjeća se da je kobne večeri legla ranije da spava, te da je Damjan izašao oko 21 čas. Oko 3 ujutru budi je poziv sestre njenog bivšeg muža.
– Rekla mi je: ‘Sanja, ajde, ustani, Damjana je udario auto”. Počela sam da plačem ali mi je rekla da se smirim, da krenemo što prije. Pitala sam da li je živ, a ona mi je rekla da idemo sada da vidimo. Od tolikog stresa sam istrčala bosa iz kuće. Tada su mi rekli da je živ, a onda je ponovo zvonio telefon , rečeno nam je da krenemo u Urgentni centar odmah – priseća se nesrećna žena kroz suze.
Tada je vidjela da joj u susret idu neki ljudi koje, usljed velikog stresa, nije prepoznala. Bio je to trenutak kada je naslutila da se nešto mnogo strašnije dogodilo.
– Među njima je bio naš komšija, čiji je sin bio sa Damjanom. Pitala sam da li je moje dijete živo, a on je samo spustio glavu. Dešava se neki neopisiv osjećaj, kao da se sve ruši oko mene. Tada sam pala u nesvijest – prisjeća se najtežih trenutaka.
“Tetka Sanja, izvini”
U tom haosu, kako nam je rekla, prišao joj je Damjanov drugar i rekao samo: „Tetka Sanja, izvini“. Tada nije znala o čemu se radi, ali joj je kasnije rečeno da je to mladić kog je Damjan spasao.
– Kad sam uspjela da ustanem, otišli smo kući, već je bilo dosta ljudi. Ušla sam u sobu i uhvatila mlađu kćerku, u tom stanju šoka. Prije nego što smo joj išta rekli, počela sam da je umivam, da joj ne bi pozlilo kad čuje. Ona je tada imala 13 godina, a starija kćerka 15. Starija nije bila kući, bila je kod drugarice. Nismo smjeli da joj kažemo šta se dogodilo, već smo rekli da je djedi pozlilo, a kada su je dovezli, kad je vidjela i shvatila, to je za nju tada bio preveliki šok – kaže sagovornica.
Majku tužila porodica vozača
Objašnjava da su njene kćerke jako teško sve podnijeele jer su bile veoma vezane za brata. Da nesreća bude veća, Sanja je samohrana majka.
– Bio im je uzor, pogotovo mlađoj, sa njom se posebno slagao. Bio je bokser i trenirao je fudbal. Išao je u Tehničku školu u Loznici, dijete za primer. Posebno me boli što mi niko nije zvanično saopštio da mi je dijete nastradalo, niko mi nije saučešće izjavio. Ali zato, dan kasnije, kada smo spremali sahranu, došla je policija i uručila mi kovertu. Porodica tog koji je vozio automobil me je tužila. Pitala sam da li je moguće da su došli zbog toga, a da niko nije došao zvanično da mi kaže da mi je dijete poginulo – priča Sanja Marić.
Kako navodi, tužba je bila zbog objave na Fejsbuku u kojoj je napisala da će se osvetiti, a koju je napisala u afektu.
– Damjan je bio dobro dijete, nikada nije pravio probleme, a ja sam sa njih troje sama bila. Ti ljudi su čak odnijeli u policijsku stanicu i skrinšotove objava Damjanovih drugara. Kada sam iz bolnice došla kući, počela sam da plačem, izubila sam sina, nisam znala kuda idem. Ne može čovjek da prihvati to. Ljudi su nam dolazili, izjavljivali saučešće, ali ja nisam mogla da prihvatim. Kakvo saučešće, Damjan je tu, vratiće se, vjerovala sam u to – priča kroz suze.
Smrti svog sina nije bila svjesna čak ni kada su mu organizovali sahranu.
– Pričala sam potpuno lijepo, smireno, kao da ga spremam za neko slavlje. Rekla sam Damjanovom ujaku da nikako ne uzima parno odjelo, jer Dača to ne voli, nego bijelu košulju i stvari koje je volio. Tu su me ponovo stigle emocije, kada mi je kroz glavu prošla misao da spremam sina posljednji put. Moj brat i otac su išli na identifikaciju tijela. Nisam znala kako to ide, brat mi nije dao da ga vidim, plašio se kako ću reagovati. Znam samo da im je patolog rekao: ‘Ako vam je za utjehu, preminuo je za tri sekunde’. Ali, kome te riječi mogu da budu uteha – pita se Sanja.
Za Damjana svi imaju samo riječi hvala, a njegova majka kaže da je bio jedno veoma vrijedno dete, koje je uprkos svojim godinama imao velike planove i ciljeve u životu. Sa druge, objašnjava kako joj niko iz porodice vozača nije izjavio saučešće.
– Zbog posla kojim se bavim, veliki broj ljudi me zna, moj broj su mogli da pronađu lako. Na sudu su rekli da su pokušali da dođu do mene, ali nisu uspjeli, samo mi nije jasno kako. Kada je Dača poginuo, mjesecima nisam izlazila iz kuće, rekli su da su dolazili i na adresu ali nikoga nije bilo, što nije istina. Prekinuto je sve u jednom danu, toliko smo planova imali, a sada pet godina stoji vrijeme – priča nesrećna žena.
Jedinu utehu u teškim danima pružaju joj kćerke, a dane provodi u Damjanovoj sobi.
– Kako vrijeme prolazi meni je sve teže, ali nosim nekako to. Teško je, bez tableta ne mogu da zaspim, a ako se pobudim u toku noći i vidim da Dača nije tu, meni više nema sna, srce se uzlupa. Stalno razmišljam kakav bi bio sada, kako bi sada sve izgledalo… Srednja kćerka mi je trudna, Dača bi postao ujak, zamišljam samo koliko bi bio srećan. Nije dočekao ni punolketstvo, na groblju smo ga obilježili. U njegovoj sobi su sve stvari ostale i samo je meni dozvoljavao da spavam u njoj. Uramila sam njegove dresove, slike, sad ja spavam u toj sobi – priča nesrećna majka.
Tužilaštvo je za smrt Damjana Raševića tražilo sedam godina zatvora, međutim presuda je dva puta poništavana i proces se trenutno nalazi pred Apelacionim sudom u Novom Sadu, gdje se čeka konačna odluka, piše Nova.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu