Da je tako i da je majka jedna govori i priča sagovornica Sandre Prodanović Maslarević, operske pjevačice solistkinje Narodnog pozorišta. Njenoj tada dvogodišnjoj kćerki Radi su na rutinskom pregledu ustanovili ozbiljnu dijagnozu – tešku urođenu srčanu anomaliju.
Rada je rođena kao zdrava beba 27. oktobra 2012. godine. Dvije godine kasnije na rutinskom pregledu je ljekar čuo šum na srcu. Kao grom iz vedra neba – uspostavljena je dijagnoza – kompleksna, teška, srčana urođena mana, prenosi Žena Blic.
Majka hrabrost
Prema njenim riječima, trudnoća je bila uredna, porođaj je lako prošao, nakon Radinog rođenja, ona je bila najsrećnija, jer je, kako kaže, napokon dobila još jednu titulu u životu – da bude majka, što je po njenom mišljenju, najveća i najlepša titula jedne mlade uspješne žene. Nakon uspostavljanja dijagnoze, nije bilo vremena za kukanje, Sandra je morala da se bori za kćerkin život.
– Najstrašnije je to što vam oni onako brutalno kažu “ona će da umre ako se to i to ne uradi i to je jako hitno”. Ja razumijem da doktori moraju da budu surovo iskreni kad su takve stvari u pitanju, ali kada jednoj majci kažete sve to u lice, ona mora da nađe snage da prihvati i da se sa njima suoči i onda da ih složi i u srcu i u glavi, pa da krene da se bori. Rekla sam sebi da je njen život i moj život. Ako ona bude živjela, živjeću i ja – počinje svoju priču Sandra.
Dječja klinika “Tiršova” nije imala uslove za tako teške, kompleksne operacije, kakva je bila potrebna Radi. Spletom srećnih okolnosti stupili su u kontakt sa klinikom u Atini, gde su Radi urađene sve operacije. Prva operacija je bila u junu 2015, drugog već u julu iste godine.Najveća snaga dolazi iz ljubavi
Nije imala vremena za kukanje i za preživljavanje. Ušla je u koštac sa životom, hrabro, lavovski, kako to samo majka može. Operacije su, kao operacije, bile su duge i teške. Intenzivne njege su bile po 15 – 16 dana, pa još na to postoperativan period u bolnici po mjesec – dva svaki put. Posljednja operacija je trajala 15 sati.
– Radi sam sve ispričala kao jednu pričicu. Rekla sam joj: “ljubavi, u grudima ti imaš jednu ptičicu, ta ptičica ne pjeva lijepo. Da bi ona pjvala lijepo, profesor Saris mora malo nju da popravi da ona lijepo cvrkuće i pjeva. Tako da znaj da ovo što sad prolazimo – prolazimo zajedno i ovo će vrlo brzo proći i tvoja ptičica će jednog dana ljepo da pejva i sve će biti u redu” – objašnjavala je Radi nakon svake operacije, a bilo ih je nekoliko.
I ovo će proći – na kraju će biti dobro
Sandra vjeruje da postoji nešto, kako god nazvali tu silu. Ona iskonski vjeruje u Boga, te ni u jednom trenutku nije pomislila da će se desiti nešto loše. Svaki put je govorila da će biti dobro i da će i ovo proći. Bila je u pravu. Tako je i bilo.
– Postoji druga strana medalje, a to je da grčki narod dva puta pobožniji od nas, te postoji pravilo u njihovim bolnicama, kad dijete ide na operaciju, da su šanse 50 – 50 odsto, to je uvek pre operacije govorio profesor. Zato kada se dijete prati u operacionu salu, majka ga ispraća i svaki put ljubi dijete kao da je posljednji put – bolno se prisjeća ona i dodaje:
Kako se preživi 19 sati operacije
– Dođete do sale, do vrata i to je to, tu se pozdravite. A kako se preživi to kada ona uđe u salu, a ja ostanem iza zatvorenih vrata operacione sale? Kako se 19 sati operacije preživi? Nikako. To je najgori osjećaj u životu koji sam ja osjetila kao ljudsko biće. Jedino u tom trenutku ostajete sa sobom i sa Bogom. I svaki put su moji rituali bili da odem u crkvu i molim se Bogu i čitam molitvu – kaže.I tako poslije svake operacije, Sandra izgovori “idemo dalje, prošlo je”. U životonom tunelu u kom su se nalazili, ona je vidjela zračak svjetlosti koji joj je govorio da će sve da bude u redu i upravo je to i vodilo ka pobjedi.
Nosila sam je ispod srca
– Jedan od najbolnijih i najemotivnijih momenata bio je kada su mi javili da je skidaju sa mašine, jer je tokom operacije bila totalno zaleđena na minus 16 dok su joj operisali srce. Ali, baš u tom trenutku kada mi doktor govori da je oživljavaju – ja sam osjetila da mi lijeva strana, i srce i ruka, trnu. I rekla sam tada mužu, meni nije dobro, ne mogu da dišem. To je prestalo kada su javili da Rada diše i da je van životne opasnosti. Od tog momenta sam ja sigurna da postoji posebna vezanost između majke i djeteta. Ja stvarno vjerujem u majčinu intuiciju, u tu vezu. Ne kažu džaba stari ljudi nosila sam je ispod svog srca devet mjeseci. Nikad nećete čuti da kažu stari ljudi nosila sam je u stomaku. Ne, nosila sam je ispod srca – objašnjava ova operska diva, ističući najvažniju svoju ulogu – ulogu majke.
Rada je danas srećno dijete
– Sreća u ovoj nesreći je što je bolest na vrijeme otkrivena. Prema mišljenju ljekara, kod neke djece se to nije otkrilo i nažalost sa 15 i 16 godina su iznenada umirala. Samo zato što nije otkriveno na vrijeme – navodi Sandra Prodanović, zahvalna što su oni imali sreće.
Rada je danas dobro, ide u peti razred i ima sve petice.
– Rada zna tri jezika, ruski joj je omiljeni. Ide često kod mame u pozorište. Na kontroli su rekli da su zadovoljni kako se razvija. Međutim, kako je naglo porasla, biće potrebna korekcija koja će se uraditi i posle koje će Rada sasvim normalno moći da nastavi svoj život.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu