Milenka Brstina kaže da već 32 godine traži tri člana svoje porodice, muža i njegova dva brata koji su nestali u naselju Buna.
–Ne postoji razmjena, a da nisam bila. Do sada ništa nađeno nije. Ne tražimo spas ni u policiji ni tužilaštvu. Tužilaštvo nijemo ćuti, svi ćute na to. Nema više ni razmjena i priče, ni pominjanja nestalih – kaže Brstina.
Brstina je istakla da sve dok je živa neće izgubiti nadu da će ih naći.
– Mi smo prije rata živjeli u Drčevicama i tu sam napravila spomenik i stavila njihovu sliku. Spomenik je još prazan. Imam nadu da to tako neće ostati -istakla je Brstina.
Slavica Slavić, koja već 32 godine traži brata Sinišu Marića, priča da svake godine na ovaj dan dolaze na mjesto stradanja, da postavljaju isto pitanje, ali da nema odgovora.
– Niko nam ne može pomoći ili neće pomoći. Postoje dokumenti, slike i snimci o stradanju moga brata ali svi su gluvi, od tužilaštva i ostalih. Oglušili su se na naše žrtve, na moga brata – rekla je Slavićeva.
Posljednji trag na mostu na Buni
Draginja Unković, kćerka nestalog Milenka Boškovića, kaže da je prvi i posljednji trag o njegovom stradanju most Buna.
– Niko nas ni o čemu ne obavještava. Niko ništa ne radi o tom pitanju. Gdje god pitamo ne dobijemo nikakvu novu informaciju. Sve stoji na mrtvoj tački – ispričala je Unkovićeva.
Priča da su tražili oca preko međunarodnih organizacija, boraca i nestalih i brojnih drugih institucija, ali da nema pomaka.
Kako je objasnila, njen otac stradao je kao vojnik napuštajući selo i posljednji trag gdje je viđen jeste most Buna.
– Dok sam živa neću se pomoriti sa tim da ga nema i da ne znam gdje je sahranjen. Da samo možemo da ga sahranimo – rekla je Unkovićeva.
Zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević kaže da su ovo dani bola za srpski narod u Mostar.
– Nikada ne treba da odustajemo u insistiranju da posmrtni ostaci naših sugrađana budu pronađeni. Strašno je da nakon toliko godina porodice nastradalih i sada mole, vape, plaču i traže svoje nestale -rekao je Milivojević.
On je dodao da se ne smije stati u opominjanju i insistiranju na tome da se pronađu ostaci stradalih osoba.
Hram doživio sudbinu naroda
Sudbinu svoga naroda doživjela je i Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru koja je zapaljena na današnji dan 1992. godine.
Starješina Saborne crkve Duško Kojić rekao je da su stradali kojih se danas sjećaju sigurno u naručju Hristovom, bez obzira da li se zna ili ne njihovo vječno počivalište.
– Ovim pomenom, bez obzira na to što obnavljamo, svjedočimo da smo narod koji pamti zasluge predaka i ispunjava život onako kako bi oni bili ponosni na nas. Uvijek treba da se opominjemo na to da ta žrtva teška i mučna i sveopominjuća i da nikada ne dozvolimo da ona bude uzaludna – rekao je sveštenik Kojić.
On je pozvao narod na jedinstvo među sobom i duhovnu i svaku drugu obnovu.– Neka ne bude samo 15. jun dan kada se sjećamo nego da to radimo svaki dan – naglasio je Kojić i dodao da hrišćanska vjera nije vjera mrtvih nego vjera živih.
Na obilježavanju stradanja Srba u dolini Neretve bili su prisutni i predstavnici opština istočne Hercegovine, konzul Srbije u Mostaru Vaso Gujić, zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević, predstavnici boračkih udruženja.
Prisutni su bili i predsjednik Skupštine opštine Nevesinje Momčilo Vukotić, načelnik Odjeljenja za kulturu grada Trebinje Slađana Skočajić, predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Isidora Graorac i mnogi drugi.
Obilježavanje je, nakon liturgije i obilaska Bune, nastavljeno u Nevesinju gdje je upriličeno polaganje cvijeća na Spomenik slobode i na Spomen kosturnicu, te obilazak Spomen-sobe.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu