Kako je i sama prošla kroz brojne izazove dok je pričala svoju priču, ovaj projekat za nju ima poseban značaj, a sada je otkrila koja osobina je bila okidač da uspije u onome što želi.
– Mislim da je to vjera u sebe, samopouzdanje. Naravno, to je više od jedne osobine, ali to je ključno. Naravno, samopouzdanje da stvorite to što želite, to je poenta cijele priče. Za mene, to je bio moj projekat. Znala sam da želim da pomognem drugima. To je bio moj cilj. Htjela sam da sa teme usvajanja skinem tabu – rekla je Petra.
Petra ne krije da se suočavala sa brojnim strahovima da li će njen projekat imati pozitivan odjek na okolinu.
– Naravno da su postojali strahovi, a naročito što sam ja neko ko je došao iz Amerike prije dvije godine i što nisam znala kako ovdje funkcionišu sistemi, ni da li će društvo razumjeti moju priču i shvatiti je kao nešto bitno. Najbitnije je da jeste prihvaćeno, da dobro prolazi i nadam se da će tek prolaziti. Moj najveći strah je bio da će me ljudi osuđivati što izlazim da pričam o tome što sam usvojena – rekla je Petra.
“Znala sam da će biti osuđivanja”
Od trenutka kada je riješila da istupi javno sa svojom pričom, suočavala se sa brojnim neprijatnim situacijama, a njoj je jedno samo bilo bitno.
– Vodila sam se time da je meni bitno da se o ovome priča. Znala sam da će biti osuđivanja, toga ima svakog dana. Bitno mi je bilo da svoju priču ispričam, da tema usvajanja postane priča u našem društvu danas – rekla je Petra.
Breme poznatih roditelja je nešto što će je uvijek pratiti, a svakodnevno ju je brinulo kako će okolina shvatiti njenu priču.
– Plašila sam se da me neće ozbiljno shvatiti, jer ja jesam dijete Ane i Vlada Divca. Plašila sam se da će reći: “Evo je, još jedno dijete poznatih roditelja, samo hoće da prodre u javnost.“ Znala sam što sam pokrenula sve ovo, znala sam da me roditelji podržavaju. Kada sam pravila plan kako ću izaći u javnost i kako ću ispričati priču, brinula sam da nekoga ne uvrijedim i ne odam puno o svojoj priči. Ima detalja gdje moram da čuvam i sebe i svoje roditelje – rekla je Petra.
Komentari poput onih “da ima dva oca i dvije majke“ su joj teško padali, ali danas se, na njenu sreću, kako kaže, to promijenilo.
– Sada ne dobijam te komentare. Najdraže od svega mi je što se više ne piše usvojena kćerka, već samo Petra Divac. Usvajanje jeste veliki dio mene, ali nije to jedina moja karakteristika. Student sam, radim i svašta još toga planiram da uradim. Ne dotiče me ništa više. Znam koja je svrha ovog programa i time se vodim – ispričala je ona.
Mnogi parovi se odluče na proces usvajanja, ali zbog brojne papirologije, često se predomisle. Petra ističe da način za smanjenje dokumentacije ne postoji, samo je potrebna ljubav i istrajnost.
– Iskreno ne, ne postoji način za smanjenje papirologije. Svaki roditelj koji želi da usvoji dijete prolazi kroz taj proces. Nekome se oduži, hoće da sarađuju državni organi. Zavisi i od mjesta gdje se aplicira usvajanje – rekla je Petra.
Kako kaže, odricanja su svakodnevna, a u njenom slučaju, manjak vremena, te često porodica i prijatelji ispaštaju zbog toga.
– Odricanja su svakodnevna. Da li je to manjak spavanja, zato što učim noću, preko dana radim, uz to naravno želim da posvetim vrijeme svom dečku, društvu. Kad-tad ispašta društvo, porodica – rekla je Petra.
“Porodica mi je bitna”
Inicijativu za ovaj projekat odmah su podržali njeni roditelji, što joj je odmah bio znak da ne treba da odustaje.
– Prvo sam rekla mami svoju ideju. Znala sam da će mi ona reći da li je to ispravno ili ne, kada je ona bila oduševljena, znala sam da treba da krenem u to. Stavila sam na papir 10 tačaka, a kada sam vidjela da je devet od 10 tačaka lako ispunjivo, da ja već imam Fondaciju, roditelje i dečka iza sebe, sa lakoćom sam mogla da se opustim – priča Petra i dodaje:
– Za mene je porodica jako bitna, podrška roditelja naročito. Oni su me pustili u svijet, nije im bilo lako. Moji roditelji su uvijek iskreni sa mnom, uvijek će mi reći da li sam na pravom putu ili ne – kaže ona.
Petra je otkrila koji je najkorisniji savjet dobila od Ane i Vlada Divca.
– Moji roditelji kažu: “Budi to što jesi, ostani iskrena prema sebi, prva si sama sebi prijatelj i neprijatelj. Sami sebe uvijek osuđujujemo najviše u onome što radimo. Ja se trudim da živim svoju istinu i pričam svoju istinu – rekla je Petra.
Kako kaže, prioritet joj je da završi studije, kako bi se usavršila za projekte Fondacije Ana i Vlade Divac. Zbog situacije u kojoj se našla, prerano je odrasla.
– Ne treba nigdje žuriti. Svi koji imaju 15, 16 godina neka uživaju u svojoj mladosti, ja koja ima 26 godina im to kažem (smijeh). Svoje tinejdžerske godine ne bih mijenjala, voljela sam da se družim, izlazim, putujem, da vidim svijet. Ko je u mogućnosti, treba da vidi svijet, da sve to proživi. Ne mogu da vjerujem da ću da zvučim kao moja mama, ali škola je jako važna. Smatram da treba završiti fakultet, vidim koliko je meni ovo što sam pauzirala napravilo veliku razliku. Vidim koliko mogu da napredujem sa fakultetom i bez njega – rekla je Petra.
U projekat “Usvojeni za usvojene“ se daje maksimalno, ipak ne krije da je njoj, baš zbog toga što je dijete poznatih, to otežalo put do uspjeha.
– Mislim da je to malo teže, bilo je predrasuda prema meni, ko sam i šta sam. Neki nisu željeli da sarađuju sa mnom. Neki su čak i željeli, ali iz pogrešnih razloga, samo da saznaju nešto više. Mislim da to ne može da se mjeri sa prosječnom osobom. Gledam svoje kolege na poslu, svi se podjednako mučimo. Nije bitno da li je neko Divac ili nije, tema je sama po sebi jako komplikovana i svi dajemo maksimum – priča Petra i dodaje:
– Osuđivala sam sebe kada je trebalo prvi put da izađem u javnost. Prvo o čemu sam razmišljala je kakvu frizuru i da li ovako ili onako da se našminkam. Pošto smo sami sebi najveći kritičar, kada sam se pogledala u ogledalo, rekla sam: “Ovo je za mnogo veću svrhu, nego šminkanje“.
Tokom razgovora nam je otkrila i da svoje biološke roditelje ne želi da upozna jer sada ima svu ljubav koja joj je potrebna.
– Ne, baš ne. Volim svoju braću, mamu, tatu. Zasad ne vidim potrebu za daljom istragom – rekla je Petra koja je otkrila da joj je porodica na prvom mjestu i sve dok bude imala prave ljude oko sebe, ona će biti srećna:
– Mi smo se uvijek držali toga da je porodica jako bitna, moji su nas ljeti dovodili ovdje da provodimo vrijeme sa rodbinom. Porodica je centar svega, sve potiče iz kuće, ljubav, iskrenost. Kad dođem kući čujem se sa mamom, tatom, pričam sa dečkom o mnogo toga o poslu, projektu. Volim da znam da sam okružena iskrenim ljudima i koji mi žele iskreno dobro. Podrške pravih ljudi nikad ne manjka i nikada dosta.
“Imala sam strah…”
Iako njena braća žive u inostranstvu, Petra svoju budućnost vidi u srpskoj prestonici.
– Pa za sada ovdje, tu sam dvije godine, nisam se vraćala za Ameriku. Bila sam samo jednom na kratko da vidim braću. Za sada sam ovdje, dobro mi je, ne žalim se. Volim Ameriku, ona je dio mene, ali možda bih u daljoj budućnosti bih se vratila – priča Petra koja otkriva da li ju je strah sabotirao da dođe do cilja:
– Kajem se što mi se desilo da imam strah u određenim istuacijama. I prije sam željela da pričam na temu usvajanja ovdje u Srbiji, ali me je bilo strah da javnost to neće dobro prihvatiti. To mi je bio najveći strah, kada sam se povukla, pomišljala sam da li moja priča vrijedi nekome. Kada sam to rekla mami, ona me je odmah pitala zašto sam ćutala o tome. Nisam znala kako bih pokrenula to. Iskustva su me navela da me svako malo pita o usvajanju, ljudi žele od mene da čuju kroz šta sam prošla, da bi oni znali kroz šta će prolaziti. Tu je moj strah nestao i pričam svoju priču. Danas mi se popravilo samopouzdanje.
“Volim svoj posao”
Osim ozbiljnog posla kojim se bavi, Petra je prije svega student, želi što više da nauči, kako bi pomogla ljudima oko sebe.
– Nekako me ispunjava sve što radim. Volim da učim nove stvari, da uplovim svugdje po malo. Volim svoj posao, uživam u njemu, nastaviću studije, završiću komunikacije. Biće mi još lakše da šira javnost sazna za sve ovo i da me ljudi ne gledaju kao dijete poznatih roditelja, već kao Petru Divac, ono što ja jesam – rekla je Petra.
“Tatina sam miljenica”
Najvažnija odluka koju je donijela je projekat “Usvojeni za usvojene“ jer je zbog njega i u njemu ogolila svoj život, a mlada Petra je stidljivo priznala i da je tatina miljenica, piše Blic.
– Mislim da da, on bi sad rekao da sam mu omiljena kćerka. Ali naravno i jedina. Mislim da nas podjednako vole, ali mislim da kćerka ima posebno mjesto u tatinom srcu – zaključila je Petra.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu