Svakako teolozi su složni to su paganski običaji koji nemaju veze sa pravoslavljem.
Jedan od možda najbizarnijih običaja prisutan je na Kosovu i Metohiji, ali i u Banatu. Naime, kada se desi da u kratkom vremenskom roku premine više osoba iz iste porodice, kada sahranjuju drugu ili treću, zakolju kokošku ili pijetla i ubace u raku sa kovčegom, kako bi se prekinuo niz smrti u porodici. U Banatu se isti običaj minorno razlikuje. Kada tokom jedne godine premine više osoba iz porodice, kolje se kokoška, pijetao ili ćurka, koju god pernatu životinju da imaju na imanju i namijenjuje se da se smrt tu zaustavi. U nekim mjestima se čak ide toliko daleko da se glava životinje oprezno stavlja u sanduk drugog ili trećeg preminulog, neko je zakopava u zemlju ili baca niz rijeku.
Nekada se u sanduk, umjesto zaklane životinje, stavlja lutka, a njen zadatak je onda da bude “treća žrtva” i na njoj bi “trebalo da se zaustavi smrt te godine”.
I samo mrtvo tijelo je štetno po životinje i biljke. Zato se u nekim mjestima vjeruje da pogrebna povorka nikako ne treba da ide preko polja i livada ili kroz stado. S druge, pak, strane postoji vjerovanje da je bolest demonskog karaktera, te ljudi iznose bolesnu djecu pred povorku koja prolazi kako bi bolest prešla na pokojnika.
Dakle, običaji koji su nešto bizarniji obično se vezuju za ustajanje pokojnika iz groba ili sprečavanje da pokojnik još nekog iz porodice “odvuče” sa sobom. U milanovačkom i čačanskom kraju se, pri bacanju bijelog cvijeta u grob izgovara “Evo tebi bijeli cvijet, a ti nama bijeli svijet”. To obično rade pokojnikovi najbliži ili oni koje njegova smrt mnogo potrese kako ne bi “otišli za njim”.
Dok se u većem dijelu Vojvodine pred zatvaranje sanduka u okviru opela celiva krst koji se nalazi na grudima pokojnika, u nekim drugim dijelovima Srbije svako ko dođe na sahranu cijeliva pokojnika u čelo.
Nerijetko neko na sahrani pita za pojedini običaj
Najbliži članovi porodice pokojnika obično i sami u startu ispoštuju određene običaje, ali uvijek se nađe neko ko na sahrani porodicu, koja sigurno ima veću brigu od toga šta su stavili u kovčeg, ispituju, da li su ubacili novac, da li je novac u ruci ili u džepu sakoa, da li su ruke i noge vezane ili odvezane – što zavisi od dijela Srbije u kom se nalaze – pa čak i da li su u sanduk pokojnika ubacili lijekove. Novac je, prema narodu, pokojniku potreban “da plati skeledžiju da ga preveze na onaj svijet”, a uz njega često idu cigarete, lula, češalj ili drugi predmeti koje je koristio, “da mu se nađu pri ruci”.
Kada je u pitanju odjeća pokojnika, u većini dijelova Srbije bitno je da pokojnik bude lijepo obučen, a odjeća se kupuje ili se oblači ono što je najviše volio da nosi, dok se u nekim krajevima Srbije, recimo u Zlatiborskom kraju, u sanduk se stavlja i dodatna odjeća, da pokojnik ima da se presvuče. U istom kraju se u sanduk stavlja i ćebe ili ćilim, kao i peškir. Sa pokojnikom u zemlju ide i sav nakit, a posebno se provjerava da li je burma na mjestu, jer ako nije, znači da će neko kasnije sa njom da pravi vradžbine.
Svijeća u loncu
Kada je u pitanju Vojvodina, ljudi koji dolaze da izjave saučešće donose po jednu svijeću koju pale u loncu u koji je prethodno sipan pjesak ili okrunjen kukuruz. Prva svijeća koju ukućani pokojnika pale je pokojnikova svijeća, obilježava se crnim koncem i pali se tokom “čuvanja” pokojnika, na samoj sahrani, pa onda na svim daćama – pogrebu, sedmodnevnom, četrdesetodnevnom, polugodišnjem i godišnjem pomenu. Ostale svijeće se nose na groblje da izgore do 40 dana.
Ljudi koji dolaze da izjave saučešće donose mahom kesice bombona i ratluk, “da im pokojnik pozdravi najmilije koji su preminuli”. Svi darovi se stavljaju u sanduk i to od vrata naniže. Mnogi donose i rakiju, crno vino i obavezno kafu – to sve ostaje porodici pokojnika. Ako slatkiša ima previše, ostavljaju se u kući, obavezno okade tamjanom i onda ih najmlađi u kući jedu narednih dana, tačnije nedjelja kad su velike sahrane. Ipak, treba imati u vidu da se običaji razlikuju od mjesta do mjesta.
Negdje, bez obzira na to što postoji kapela u mjestu u kom je pokojnik živio, obavezno je da noć provede u kući, čak i ako je preminuo u bolnici.
Pokojnik, u više dijelova Srbije pokojnika “dvore”, odnosno čuvaju dvije osobe. Najčešće za to budu odojene četiri osobe koje na smjenu sjede pored kovčega. Uz to, u Zlatiborskom okrugu, moraju da paze da preko pokojnika ništa ne pređe, jer se vjeruje da će da se povampiri.
Običaj koji se razlikuje od kraja do kraja jeste vezivanje. U Mačvi se pokojniku vezuju ruke, noge i glava, u nekim dijelovima Vojvodine se zavoji kojima su ruke, noge i glava vezani zbog mrtvačke ukočenosti skidaju i stavljaju u kovčeg, dok se u Boru odvezuju pertle na obući kako duša ne bi ostala vezana za ovaj svijet.
Pokrivanje ogledala i iste rute
U više dijelova države se, kada se ide od kuće do groblja, staje se na svakoj raskrsnici. Tu se čitaju “posljednji pozdravi” od familije, komšija, prijatelja… Ako se na putu do groblja prolazi pored kuće jako bliskih rođaka, i tu pogrebna povorka obavezno stane i sveštenik čita “posljednji pozdrav” od te porodice. Negdje se vjeruje da pri povratsku s groblja ne smije nigdje da se svrati, dok u drugim sa groblja mora da se vrati istim putem kojim se na groblje došlo, kako se duša pokojnika ne bi izgubila. Po povratku kući peru se ruke i pepeo na ulasku u dvorište baca se preko ramena.
Nije rijetkost da se u kući pokrivaju sva ogledala, čak i ako pokojnik nije umro u kući, niti je u njoj bio kovčeg, kako se ne bi vidio dok izlazi iz kuće. U nekim mjestima običaj je da se ti peškiri ne skidaju 40 dana, dok se negdje svjetlo ispred kuće 40 dana ne gasi.
Nije rijetkost da se na grobu ostavi rakija, cigareta, kafa… Ipak u kuršumlijskom kraju otišli su korak dalje. Kada se sutra ujutru izađe na grob, za kafu, koja je u međuvremenu donekle isparila, vjeruje se da ju je pokojnik pio. Takođe, u nekim krajevima se, poslije daće, ostavlja pun sto netaknute hrane, kako bi pokojnik, kada uveče dođe, imao da jede, dok se negdje, tokom daće, ostavlja prazno mjesto za pokojnika, sa tanjirom i čašom okrenutim naopačke.
Svi običaji su paganski
Teolog Draško Đenović svojevremeno je za Telegraf.rs objasnio da su svi ovi običaji paganski, te da nisu dio crkvenih vjerovanja.
– To su običaji iz paganskih religija koji su ostali u našem narodu, uključujuči novac da bi se platio skeledžija, slatkiše, cigarete, jer je pokojnik volio nešto da jede ili pije. On kad je umro, on je umro. Neće ništa od toga pojesti i popiti. Kult mrtvih je naročito jak i izražen kod Vlaha, oni naprave čitave kuće za pokojnike, pojedinci imaju bolje grobnice nego kuće u kojima žive – objašnjava.
Kako kaže, tačno je da, kada čovjek umre, tijelo ne treba dugo da bude u kući, ali ne zbog bilo kakvih običaja, već iz prostog razloga što nije higijenski – da ne počne da se osjeća, da se prenesu neke bakterije ili bolest, u zavisnosti od čega je osoba umrla.
– Gleda se da se tijelo iznese iz kuće. Sada skoro svako selo ima kapelu, naročito u Vojvodini. Čeka se 24 sata, ali to je zakon propisao da neko ne bi bio živ sahranjen. Nema tu nekih teoloških razloga. Svejedno je da li ste nekog sahranili u najskupljem ili najjeftinijem kovčegu, da li u raki ili grobnici. To znači nama živima, da kažemo da imamo grobnicu. Čovjek kad umre, to je samo tijelo, njemu je svejedno – dodaje Đenović.
Ističe da imamo mnogo običaja jer se razlikuju, ne samo od jednog do drugog dijela Srbije, već i od sela do sela.
– Bitno je da se održi opelo, a i ono se više održava zbog živih, da bi se živi utešili jer ako je pokojnik našao mir sa Bogom za života, kad umre gotovo je, kasno je. Daleko je bitnija posljednja ispovijest i posljednja pričest. Pokojnik tada za života prihvata da je Gospod Isus umro na krstu golgotskom za njegove grijehe, nego što će da mu pomogne samo opelo. Sveto pismo nas uči da ispovjedamo grijehe. Ne možemo puno da pomognemo pokojnikovom duhovnom stanju. Naravno, treba da se održi opelo, ali ono nije toliko krucijalno za samog pokojnika. Postoje ljudi koji nemaju opelo, ako su poginuli, upali u rijeku, poginuli na ratištu… To ne znači da će da osoba, ako nema opelo, izgubiti spasenje. To što pokrivamo ogledala, da se pokojnik ne bi vidio, to nije ni u kakvoj vezi sa hrišćanstvom – ističe teolog.
Kako kaže, dobar dio običaja u vezi sa sahranama su tu zbog živih, ne zbog mrtvih. To su trenuci koji su bolni za porodicu, kada porodica možda još nije svjesna da nikada više neće da vidi svog milog i dragog u ovom tijelu, na ovom svijetu.
– Naravno, uvijek je teže kada umre neko ko je mlad. To je često mnogo veći šok i mnogo je teže kada roditelj sahranjuje dijete nego obrnuto. Ipak, ako smo pravi hrišćani, znamo da je taj rastanak privremen i da ćemo jednog dana svi opet biti zajedno po drugom Hristovo dolasku. Kako kaže apostol Pavle, i more će dati svoje, i grobovi će se otvoriti, a tek poslije će oni koji u tom trenutku još budu živi, vaskrsnuti. Tada će se spojiti porodice, mili, dragi. Hrišćanska nada jeste nada u vaskrsenje. Kada slušate opelo, govori se o vaskrsenju. Grob jeste početak života. Mi hrišćani kažemo da život, pravi večni život počinje poslije smrti – zaključuje Đenović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu