Marija je preminula u 33. godini, čekajući da se nađe odgovarajući donor matičnih ćelija, koji će joj spasti život. Nažalost, nije ga dočekala.
Marija Petronijević je bila medicinska sestra na Odjeljenju urologije Opšte bolnice Leskovac, iza sebe je ostavila dvije kćerkice i supruga, a njena hrabra borba protiv bolesti ostaće upamćena ne samo kod Leskovčana, već širom Srbije koju je uspjela da ujedini.
Svi koji su navijali da pobijedi u borbi protiv bolesti i dobije poziv koji će joj spasti život, od Marije su se oprostili i na društvenim mrežama, a jedna poruka, posebno emotivna i dirljiva od juče se besomučno dijeli.
Napisao ju je Predrag Slijepčević, predsjednik Udruženja pacijenata za pomoć oboljelim od akutnih leukemija “Leuka”.
– “Hoću, ako ne pronađemo davaoca za mene, znam da hoćemo za nekog drugog. Svjesna sam da će biti teško, ali ako spasimo jedan život… vrijedi. Hoću.” To je bio Marijin odgovor kada sam je pitao da li bi javno apelovala na ljude u Srbiji da joj pomognu u traženju davaoca matičnih ćelija za nju. Jedini način kako je mogla da ostane u životu. Gledao sam je. Ćelava, leukemija je odnijela njenu prelijepu kosu, ali lijepa. Bolesna od leukemije, ali njen osmijeh je iskren i čist. Bez straha. Spremna na borbu. Spremna k'o zapeta puška. A njena borba nije bila obična. To mogu da svjedočim. Borila se protiv leukemije. A leukemija je udarila jako, najjače. Nije je štedjela ni malo. Udarila je k'o mene nekad. Svim što je imala. Leukemija je bacila sve na Mariju. I Marija je izdržala. Marija je bila svjesna izvjesnosti koja je čeka ako se davalac ne pronađe. Smrt. I nije se povukla. Jedan sam od onih kome su ljekari saopštili istu tu izvjesnost. I znam taj osjećaj. Kad ljekari kažu, jedina šansa je da se nađe davalac matičnih ćelija, sad ga nema. Gdje ga tražiti, da li ga uopšte ima. Kako zamoliti bilo koga da ode, i da da taj mali uzorak krvi. Taj mali uzorak u kome je nečiji cijeli život. I najjači tada znaju da klonu. Strah, neizvjesnost, svijest o tome da je vremena malo, da se u najboljem slučaju radi o mjesec ili dva. To parališe, to ubija. Marija nije poklekla. Jedini put je bio, javno se oglasiti. To je značilo izložiti sebe i svoju porodicu cijeloj Srbiji. Pokazati svoju ćelavu glavu, jasno reći: “ja sam bolesna i jedino mi neko od vas, neko koga ne poznajem, i ko ne poznaje mene, može spasti život”. Kakva hrabrost je za to potrebna? Jedino to i jeste prava hrabrost. Rijetki je imaju. I Marija je sve to znala, bila svjesna svega i rekla: “Hoću, ako ne pronađemo davaoca za mene, znam da hoćemo za nekog drugog. Svjesna sam da će biti teško, ali ako spasimo jedan život… vrijedi. Hoću.” Izašla je u javnost. Pokazala sebe, svoju porodicu, svoje djevojčice. Ćelava, bez dlake na glavi, stala je pred kamere. Stala i pozvala Srbiju. I Srbija se odazvala. Srbija je prepoznala iskrenost, i ustala. Rijeke ljudi si krenule, pružile ruku i dale taj mali dio svoje krvi. Mali dio njihove krvi, u kojoj je nečiji cijeli život. Prvi je to uradio Leskovac. Ustao, ma nije ustao…. eksplodirao je. Hiljade, hiljade ljudi se odazvalo. Toliko iskrene želje da se pomogne, toliko nade da je baš njegova ili njena krv spas za Mariju, to nigdje nisam vidio. Bio sam tamo, kao i na svakom drugom prikupljanju uzoraka u ovoj zemlji godinama, i mogu da kažem… Ono kako je Leskovac ustao za Mariju, to se samo jednom može desiti. A zatim je ustala i cijela Srbija. Svi su ustali nadajući se da su upravo oni spas Marijinog života. Zarad Marije i svih onih koji su iskreno dali dio sebe nadajući se da će spasti njen život, treba da zapamtimo da će nečiji život i biti spašen. A mi ćemo je se sjećati. Naše Marije, naše hrabre Marije. A sad nešto sasvim lično, znam da ti ovo već znaš, ali želim pred svima da ti kažem. Draga moja Marija… Prije dva dana si me zamolila da utičem na ljekare da te puste kući, da vidiš svoju djecu, vjerujući da ja imam taj uticaj. Odmah sam ti rekao da neću, da bi te odlazak iz bolnice ubio, da živa ne bi stigla do Leskovca. Tražio sam od tebe, da mi kao medicinska sestra daš izvještaj o stanju pacijentkinje Marije Petronijević. Kad si to uradila, pitao sam i tebe da li bi takvu pacijentkinju pustila kući. Rekla si da ne bi. Žao mi je, jako mi je žao što nisam mogao čak ni da pokušam da ti tu želju ispunim. Žao mi je što nisam mogao. Nešto drugo mogu… i to ti obećavam. Uvijek ćemo biti tu za Marka, Unu i Danku. Oni su naši kao i ti, i tako će biti dok Leuka postoji. A ti, ti se sad odmori, zaslužila si, znam kako ti je bilo. Borili smo se i nažalost igubili… Ili nismo… Znamo i ti i ja, da si nekome već spasla život, nekome ko vjerovatno još i ne zna da će dobiti leukemiju, a matične ćelije već čekaju… zato što si ti podigla Srbiju. Hvala ti iz dubine mog srca, tvoj Peđa. P. S. Čekaj me gore… jednog dana ću ti se pridružiti. A do tad ne brini, biće ovdje dole sve u redu. Potrudićemo se – napisao je Pregrad u objavi na svom Fejsbuk profilu.
Podsjetimo, Mariji je leukemija dijagnostikovana 16. februara. Poslije objašnjenja ljekara da joj je potreban donor matičnih ćelija, odmah se testirao njen brat, ali se ispostavilo da se ne podudara sa Marijom, kao ni da odgovarajućeg donora nema ni u svjetskom registru dobrovoljnih davaoca matičnih ćelija.
– Još nema ništa novo. Čekam. Kad vidim nepoznati broj da me zove, sve mislim da je neko iz Instituta da mi javi da se neko podudara sa mnom. Trgnem se svaki put – govorila je Marija.
Nakon vijesti da za Mariju nema podudarnih donora, njen rodni Leskovac se digao na noge. Na hiljade ljudi je dalo uzorak krvi i upisalo se u registar davalaca, a potom je akcija organizovana i u drugim gradovima, piše Blic.
Na žalost niko od ovih humanih ljudi nije bio podudaran sa Marijom, a ona više nije imala vremena da čeka. Preminula je prije dva dana u svojoj 33. godini.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu