Sve više je napuštenih kioska, čak u glavnoj ulici u Banjaluci. Zašto je tako?
Kako kaže jedan preduzetnik iz Banjaluke, koji je naslijedio ovaj mali porodični biznis, ni top lokacija danas ne znači mnogo.
– Najveći problem su plate. Čak i ako si jedini radnik u svom kiosku, dok platiš poreze i doprinose, uz ovakve marže, ne ostane ti dovoljno novca da bi posao bio koliko-toliko isplativ – kaže naš sagovornik.
Uz to, ne samo u Banjaluci, nego i u drugim većim gradovima, u posljednje dvije decenije promijenio se način života.
Sve je manje šetača, a sve više ljudi koji se voze automobilima. Motorizovani potrošači nikad ne svraćaju u kiosk; oni sve kupuju u tržnim centrima ili supermarketima, gdje imaju obezbijeđen parking.
– Moj otac je, recimo, svakog jutra na kiosku kupovao novine i cigarete. I ja sam, kao i on, pušač i pratim vijesti, ali ne pamtim kad sam svratio do kioska – kaže Vedran iz Prijedora.
Kao i drugi njegovi vršnjaci, ne kupuje i ne čita novine, nego prati portale.
– Cigarete kupujem u tržnom centru, kada idem u nabavku hrane i kućnih potrepština – kaže Vedran.
Neke kompanije su godinama imale lance kioska za maloprodaju, ne samo novina, cigareta i dopuna za mobilne telefone, nego i drugih potrepština. Javna je tajna da su im ti “prodajni objekti” bili dragocjeni zbog prikupljanja gotovine.
Ekonomista Zoran Pavlović smatra da samo kompanije koje imaju nešto novca danas mogu držati kioske, dok je za male preduzetnike to prevelik poduhvat.
– U kioscima se uglavnom prodaje akcizna roba, prije svega cigarete, a propisi su takvi da se akcize plaćaju čim nabaviš robu namijenjenu za prodaju. Dakle, treba imati nekoliko hiljada maraka da ih unaprijed uložiš u robu. I inače, kad su kiosci u pitanju, troškovi su preveliki u odnosu na zaradu – objašnjava Pavlović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu