Prije tri godine to je postala jedna mala Nađa, tada 15-mjesečna djevojčica sa rijetkom bolešću kože i sluzokože, koju su roditelji zbog retkog i neizliječivog zdravstvenog stanja odbacili.
Tanja ju je primila u svoj dom i od tada svaki njen dan ima istu svrhu – da Nađa bude što srećnija i da što manje osjeti da se razlikuje od druge djece.
A koliko god da se Nađa ne razlikuje po kognitivnim sposobnostima, razmišljanju, dječjim potrebama i željama, njeno zdravstveno stanje, rane koje ima na tijelu, a koje joj stvaraju fizičke barijere, onemogućavaju je da živi bezbrižno kao njeni vršnjaci. Mora, nažalost, da bude pod konstantnom prismotrom i posebnom njegom jer „djecu leptire“, kako zovu mališane suočene sa Nađinim stanjem, svaki dodir boli i onemogućeno im je kretanje. I samo ljudi duše teže od 21 grama, kao što je Tanja, mogu bez trenutka oklevanja da odu po to dijete za koje ne znaju ni kog je pola, ni imena, ni godina, ni kakvog je zdravstvenog stanja – i dovedu ga kući tako da svoj život podrede njegovoj sreći.
Tanja Obradović je upoznovanje i život sa Nađom, koja sada ima četiri godine, opsiala gostujući kod Jelene Isaković u emisiji „Blic žena studio“ na Blic televiziji.
Čim sam vidjela objavu, otišla sam po Nađu
– Pročitala sam objavu na Fejsbuku koju je napisala glavna sestra dječje hirurgije u Čačku. Objava je bila u formi pisma, ali u prvom licu, kao da je Nađa pisala. Nije se spominjalo da li je dječak ili djevojčica, već je to bila priča o njenoj tužnoj sudbini. Istog trenutka sam odlučila da ću uzeti to dijete. Zamišljala sam da ću da odem u bolnicu, uzmem dijete i odem kući. To, naravno, ne može tako. Prošla sam obuku za hranitelja i Nađa je poslije nekoliko mjeseci došla kod nas – sjeća se Tanja na početku svoje najemotivnije ispovijesti.
Iako je danas Nađa porodična miljenica i svi se trude da učestvuju u njenom odgajanju, na početku je Tanja naišla na skepčinost svoje porodice. Većina nije bila sigurna kako će se brinuti o djevojčici, u tom momentu bebi, sa tako teškim zdravstvenim problemom. Tanja je ostala nepokolebljiva u svojoj namjeri i ubrzo je otišla po Nađu.
– Vidjela sam devojčicu u dupku na dečijoj hirurgiji u bolnici. Bila je mala, sićušna, imala je ranu na glavici. Ništa mi nije rekla, nije tada ništa pričala, bila je mala, imala je nepunih godinu dana. Samo me je pogledala krajičkom oka i sklonila pogled. To radi i danas sa nekim nepoznatim ljudima, a mene je osvojila istog trenutka – sjetila se Tanja, pa se rasplakala.
Opisala je i kako izgleda jedan dan sa Nađom i koliko je, zapravo, Nađina bolest bolna i teška.
– Ima jako osjetljivu kožu, otvorene rane. Zbog sluzokože ima problem sa suženjem jednjaka. Išli smo na na dilataciju i ima ugrađenu gasrtostomu – hrani se preko šprica. Kupanje je velika trauma, previjanje takođe, to protekne u njenom plakanju i traje po nekoliko sati. To stvarno treba slušati, nju bodriti i tješiti i biti jak, da ona ne vidi u meni neko sažaljenje – priča Tanja.
I kada najveći bolovi prođu, svi se trude da Nađi podare iskustva i uspomene koje bi svako dijete u njenom godinama trebalo da stvara. Upisali su je u vrtić i dobila je personalnog asistenta – njenu divnu Gocu.
– Nađa ide i na rođendane. Naravno, ona uvijek mora da bude sa nekim, ne može sama. Ne hoda, pa mora neko da je čuva. Nađa se sama neće povrijediti, ali može drugo dijete nehotice da je gurne i tu nastaje problem. Ipak, Nađa je jako društvena, ona voli sva ta zbivanja. Voli da sjedi u parku i kafiću, posebno u kafiću na Moravi – otkriva.
Zbog unuka me zove ’baba’
S obzirom na to da ima četvoro unučadi, Nađa slušajući njih i sama Tanju zove baba, iako je doživljava kao majku. Dešava se, iz istog razloga, da i Tanjinu kćerku nazove „mama“, ali njima je sve to simpatično i svi su srećni samo dok je i Nađa srećna. Ipak, o jednoj stvari razmišlja svakodnevno.
– To je trenutak kada će me Nađa možda pitati o svojim roditeljima, ali kad bude došlo vrijeme da joj se razjasni, sve ću joj ispričati kako jeste – kaže ova hrabra žena velikog srca.
– Tanja ima svoju cvjećaru i kaže da njoj i njenoj porodici za dnevne troškove i Nađine potrebštine ne treba novac. Međutim, priključili su se organizaciji „Budi human“ zato što se pojavio tračak nade da se Nađina bolest stavi pod kontrolu terapijom.
– U pitanju je genska terapija u Americi. To košta mnogo, oko 650.000 evra, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu