Morbidno, krvavo i mračno često je recept za odličnu gledanost, zaključila su to davno filmski studiji i produkcijske kuće. Ekipa iz Holivuda prvo je “ispucala” najpoznatije serijske ubice Damer, Gejsi, Bandi… Samo je o Džeku Riperu snimljena gomila serija i filmova. Dok su to sve poznata imena, većina ljudi ne zna ko je Čarls Kalen, koji je ubio više ljudi od nabrojene ekipe.
A onda je Tobijas Lindolm uzeo u zadatak da ispriča priču o vjerovatno najgorem serijskom ubici u istoriji. I tako smo 2022. dobili triler “The Good Nurse” sa Džesikom Čestejn i Edijem Redmejnom. Scenaristi su se držali činjenica i istine, Redmejn i Čestejn odigrali su gotovo pa savršene uloge, piše 24sata.hr.
“Najgori serijski ubica u istoriji SAD”
Pravi Čarls Kalen pokušao je da počini samoubistvo barem četiri puta. U minimalno pet navrata hospitalizovali su ga na psihijatrijskim odeljenjima. Uhodio je koleginicu, provalio joj je u kuću i gledao je kako spava. Bio je izrazito okrutan prema životinjama, svoje pse je sadistički mučio, noći je provodio proganjajući mačke i razgovarajući sam sa sobom. Ali svejedno je uredno prošao sve psihološke testove, svejedno je dobijao poslove po volji. Gde god bi on radio, boravila je smrt.
Kalen je, smatraju brojni stručnjaci, najgori serijski ubica u istoriji SAD. Priznao je 40 ubistava, njih 29 je dokazano, ali prava brojka je, govore upućeni, u stotinama. Puna istina se nikad neće saznati.
How Charles Cullen killed 29 patients in 16 years: The true story behind Netflix’s The Good Nursehttps://t.co/1IJI23Ee51
— The Independent (@Independent) October 19, 2022
Kalena opisivali kao “pametnog i tihog klinca”
Ko je Čarls Kalen?
Čarls Kalen rođen je 22. februara 1960. u američkoj saveznoj državi Nju Džerzi. Bio je osmo i posljednje dijete Edmonda i Florens Kalen, ali oca nije imao priliku da upozna. On je poginuo u saobraćajnoj nesreći kad je Čarls imao sedam mjeseci. Na majci Florens tad je pala briga o osmoro djece. Čarls je bio povučeno dijete, maltretirali su ga u školi, maltretirali su ga momci koje su kući dovodile njegove sestre, život je za njega, kako je rekao, bio patnja.
Komšije ga opisuju kao “pametnog i tihoga klinca”.
– Moje djetinjstvo je bilo jadno. Ja sam kasna greška svojih roditelja – reći će, nakon što se saznalo za njegove zločine, Kalen.
Prvi put je pokušao samoubistvo kad je imao samo devet godina. Pomiješao je hemikalije iz seta koji je imao za nastavu iz hemije i popio tu tečnost. Dio stručnjaka to opisuje kao poziv upomoć, drugi su sigurni da je zaista pokušao da se ubije. O njegovom vremenu u srednjoj školi ne zna se gotovo ništa. Ne postoji ni fotografija u godišnjaku, kroz srednju je prošao neprimjećeno. Ono stabilnosti što je imao u životu nestalo je kad je imao 17 godina. Iz bolnice je stigao poziv kako mu je majka stradala u saobraćajnoj nesreći.
Majčina smrt ga je uništila.
Nije znao šta da radi sa životom, pa je odlučio da je vojska najbolja opcija za njega – govore. Prolazi obuku, prolazi psihološke testove i šalju ga da radi u nuklearnoj podmornici. Po dva mjeseca u komadu. I tu su ga kolege maltretirale, a u malenom zatvorenom prostoru na svjetlo su uskoro izašle njegove čudne navike.
“Trovao je pića, palio knjige svojih kćerki…”
Tokom rutinske inspekcije podmornice zapovednik Majkl Linen je jednom prilikom pronašao Kalena kako sjedi za upravljačkom tablom koja pokreće napad nuklearnim raketama. Nije mogao sam da ih aktivira, ali Linena je šokiralo ono što je video…
– Nije bio u uniformi. Sjedio je u uglu za operacije, preko lica je imao hiruršku masku, na rukama rukavice – rekao je Linen za “Njujork tajms” svojevremeno.
Kaznili su ga i uskoro ga premijestili na rad “na suvom”. Nezadovoljan životom opet je pokušao da počini samoubistvo, pa su ga smjestili na psihijatrijsku jedinicu. Iz vojske su ga zvanično otpustili 1984, zadnje mjesece proveo je u raznim psihijatrijskim bolnicama. Svrhu pokušava da pronađe u zdravstvenoj školi. Obrazuje se za medicinskog brata i uzima posao u zavodu za opekotine u bolnici Saint Barnabas u Nju Džerziju.
Odmah nakon diplomiranja upoznaje Adrijen Baum, romansa se rasplamsala, da bi 1987. Kalen dobio prvu kćerku a iduće godine još jednu. Ali, njegovo ponašanje postajalo je sve bizarnije i agresivnije. Bivša supruga ispričala je kako je trovao pića ljudima, kako je u kući palio knjige svojih kćerki, kako je stavljao psa u torbu i zlostavljao ga.
– On je psihički poremećeni pojedinac. Strahovala sam za živote sebe i svoje djece – reći će kasnije Adrijen.
Nakon razdvajanja od supruge Kalenu se život, po treći put u nekoliko godina, raspao. Sve više je pio, misli su mu bile sve crnje.
“Ubijao sam iz milosrđa”
Prvo ubistvo koje će kasnije Kalen priznati datira iz juna 1988. Iako su smrti u njegovim smenama postajale sve sumnjivije, u bolnici Saint Barnabas je radio gotovo pet godina. Istražiteljima je kasnije priznao da je više pacijenata u ovoj bolnici ubrizgao veće količine pogrešnih ljekova kako bi ih usmrtio. Koliko tačno žrtava, ni sam on ne zna.
– Sjećanja su mi mutna, a puno sam pio pa su postajala još mutnija – rekao je nakon hapšenja.
Branio se da je ubijao iz milosrđa, da je pomagao ljudima koji su patili, ali dio njegovih žrtava u bolnicu je bio primljen zbog sitnih zdravstvenih problema, a na kraju su postali Kalenove žrtve. Zašto? Ni on sam ne zna da objasni, kaže da to nije bilo ništa lično, nego samo nešto što je morao da uradi.
Istražitelji vjeruju da je samo u prvoj bolnici ubio više desetina pacijenata, ali to je nemoguće dokazati. Smrti pacijenata koji su bili teško bolesni nisu detaljno istraživane, svi podaci nisu zavedeni, papirologija se negdje u međuvremenu izgubila, ekshumacija i nova autopsija svih koji su umrli u njegovim smjenama bila bi preskupa.
Dugo je mogao da ubija neometano
Godine 1992. napušta Saint Barnabas, a vrijeme između dvaju bolničkih poslova krati uhodeći bivšu koleginicu. Policija ga je zbog uhođenja privela, na sudu je dobio godinu dana uslovne kazne, vraća se u svoj stan i opet pokušava da počini samoubistvo, da bi još jednom završio na psihijatrijskom odeljenju bolnice.
Samo je tokom 1992. navodno imao tri neuspjela pokušaja samoubistva, dva mjeseca proveo je na psihijatrijskom odjeljenju, gde se liječio od depresije. A onda se bez problema vratio poslu u bolnici.
Omražene noćne smjene u odjeljenjima s najteže bolesnim pacijentima Kalen je, za razliku od drugih, preferirao. Kad bi kolege u bolnici primijetile da je naglo narastao broj smrti tokom njegovih smjena i to prijavili nadređenima, šefovi bi sproveli traljavu istragu, sve bi se zataškalo, njega bi uklonili, a on bi samo promijenio bolnicu. U to vrijeme nedostajalo je medicinske braće i sestara, provere su bile nikakve, bolnice nisu međusobno razmjenjivale informacije o zaposlenima.
I sam Kalen je bio šokiran koliko je dugo mogao neometano da ubija.
Pod istragom
Bio je sumnjiv i porodicama preminulih pacijenata. Neki su ga i otvoreno optužili da je ubio njihove bližnje, sve bi prijavili policiji, ali Kalenu se ništa nije dogodilo.
U jednoj od devet bolnica u kojoj je radio tokom 16-godišnje karijere dobio je otkaz nakon što su sve medicinske sestre najavile štrajk ako on ostane na radnom mjestu. Svi su sve znali, ali niko nije ništa preduzimao da spriječi nastavak ubijanja. Bolnice su skrivale istinu od policije, strah od tužbi bio je prevelik.
Njegova posljednja stanica bila je bolnica Somerset.
Nakon još jedne neobjašnjive smrti policija je pokrenula novu istragu, ali ovaj put su slučaj shvatili ozbiljno. Kalena su stavili pod nadzor, a medicinska sestra Ejmi Laugren, inače Kalenova prijateljica, pomogla je detektivima u istrazi. Nosila je “bubicu” i detektivima objasnila ono što smatra da je bio Kalenov modus operandi ubijanja.
Nije znao koliko je ljudi ubio
Kalen nije bio pažljiv u prikrivanju svojih tragova i napokon je uhapšen u decembru 2003. Optužili su ga za jedno ubistvo i jedan pokušaj ubistva. A onda je on nekoliko dana nakon hapšenja priznao je još jedno ubistvo. Pa još jedno. Još jedno… Ukupno njih 40. Ali istina je da Kalen nije znao koliko je ljudi ubio.
Osuđen je na 18 doživotnih kazni zatvora.
– Znam da nema opravdanja za ono što sam uradio. To nije bilo ništa lično, osjećao sam kako to treba da uradim, pa sam to uradio. A to nije odgovor na ništa – rekao je Kalen u ekskluzivnom intervjuu za “60 minutes”.
– Pokušavao sam da počinim samoubistvo više puta tokom života jer sam se smatrao nedostojnim za život. Znam da je ono što sam uradio pogrešno, žao mi je što sam to uradio, ali ne znam da li bih prestao da me nisu uhvatili. –
Iz zatvora neće živ izaći, drže ga odvojenog od ostatka zatvorenika zbog brojnih pretnji koje je primio, prenosi 24sata.hr.
– Razgovarao sam s više upućenih u ovaj slučaj. I svi su složni – broj njegovih žrtava je veći od sto, zapravo, vjerovatno je tu više stotina žrtava. Pravu brojku nikad nećemo saznati – kaže Čarls Grejber, koji je sedam godina istraživao Kalena, o kom je napisao knjigu “The Good Nurse”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu