Naime, Džaž Mekstenhoup došao je u Srbiju na odmor, jer mu je bila zanimljiva naša kultra, i baš ovdje se zaljubio i odlučio da promjeni život iz korijena zbog Srpkinje.
Njihova priča počela je prije 11 godina i posaje sve lepše i ljepša.
Džaž potiče iz pleme Igbo (ponekad nazivani i Ibo) i jedan su od najvećih naroda u Africi, a naviše ih živi u Nigeriji.
– Dio života proveo u Velikoj Britaniji, duo u Nigeriji, deo školovanja u jednoj i drugoj zemlji. Putem prijatelja je saznao za Srbiju i svidjela mu se Srbija naravno. Sa svojim prijateljima je dolazio, posjećivao i jednom prilikom smo se susreli, ali naravno to je na početku bilo samo prijateljstvo, dopisivanje porukama, nije slutilo ništa da će se razviti u vezu – ispričala je Ana u emisiji na Prvoj.
Nakon danonoćnog dopisivanja shvatili su da su jedno za drugo i uplovili su u romansu, a odlučili su da im mjesto stanovanja bude upravo u Užicu. Nakon dvije godine zabavljanja, vjenčali su se, a potom su dobili i tri preslatke nasljednice koje više liče na oca.
Tri kćerke nose predivna imena
Džadž i Ana imaju tri kćerke koje nose imena po Ibo i po srpskoj tradiciji. Zovu se Keleja Teodora, Kasiem Kasija i Obim Lenka, koja je najstarija i po sopstvenoj želji nedavno je krštena po pravoslavnom obredu.
Ali, Ana ističe da u početku uopšte nije bilo lako, te su nailazili na osudu okoline, dok su komšije bile pune predrasuda.
– Bilo je svega, bilo je i nekih neprijatnih situacija, bilo je osude, bilo je predrasuda, bilo je protivljenja, onako oštrog protivljenja – rekla je Ana i dodala da su je ti komentari itekako pogađali. Bilo je baš teško, na momente baš teško. Ali izborila sam se – rekla je.
Ističe da je njen suprug dosta prihvaćeniji sada, nego prije 10 godina kada su se upoznali.
– Sada mi se čini da su ljudi navikli. Prije deset godina je to bilo malo drugačije, kad smo se nas dvoje upoznali. Sada su već, mislim, ljudi navikli, sad već ima i sportista. Ono što je zanimljivo, obično kad me sretnu ljudi misle da je on fudbaler ili košarkaš – priča Ana.
Ni Džažu nije bilo lako da se privikne na našu sredinu, a velike poteškoće imao je dok je savladao tradiciju i običaje, a bilo mu je potrebno da se navikne i na ukus hrane.
– Užice mi se dopalo jer mi djeluje kao opušteniji grad. Posebno mi se dopala rakija. Iako su me plašili prije dolaska u Srbiju da ću se suočiti sa rasizmom, nisam imao tih problema. Dopada mi se i to što ljudi ovdje gravitiraju oko porodice, slično je u Africi – kaže i dodaje:
– U Srbiji sam u početku jeo samo banane i kikiriki, bilo je zaista komplikovano. U Londonu imate zastupljene različite kuhinje, ovde je to bilo dosta drugačije, ali sam se navikao – dodaje Džadž, koji posebno voli pečenje i jelo koje naziva „ljuto jaje“.
Najteže mu pada razdvojenost od porodice, jer zbog posla provodi mnogo vremena u Dablinu.
– Ponekad može biti zaista teško. Iako sam stalno u kontaktu sa porodicom, nije isto kao kada sam tu sa njima, pa nekada odemo i na zajedničko putovanje. Najviše nam je to teško zbog djece, potrebno je da im oba roditelja budu prisutni u životima. Ali, za sada se borimo sa tim – ističe, dok Ana dodaje:
– Pa s jedne strane Užice je manji grad, pa se onda lakše funkcioniše sa troje djece i poslom. Idu u njihove škole, vrtiće i sve ove dodatne aktivnosti, a imamo i baka-servis, deka-servis, tako da ovdje nije strašno. Tata nedostaje naravno, ali ovdje nije loše.
Ističe da je kćerkama primarni jezik srpski.
– One za sad srpski znaju, pošto je odlučeno da im srpski bude maternji jezik, jer je malo teže savladati ga. Starija kćerka već priča i engleski, a mlađe uče.
Velika joj je želja da odvede djecu u Nigeriju.
– Voljela bih da ih odvedem. Planirali smo da ih vodimo dole u postojbinu. Da objasnim, njegovi prijatelji, familija, zvanično i ne priznaju Nigeriju kao svoju postojbinu, već Biafru. Jer su oni zapravo Ibo narod, trenutno najmnogoljudniji narod u samoj državi Nigeriji. Imaju svoj jezik, svoju kulturu, svoju tradiciju. Tako da bi bilo lijepo da odemo zajedno svi dole, da na licu mjesta upoznaju to sve – ističe Ana, prenosi Stil.