Nedavna oslobađajuća presuda ratnom komandantu Četvrtog korpusa tzv. Armije RBiH Ramizu Drekoviću za zločine nad srpskom djecom i civilima u Kalinoviku, koju je u prvostepenom postupku izrekao Sud BiH, predstavlja vrh ledenog brijega sličnih presuda koje su pred pravosudnim institucijama BiH, pod raznim besmislenim obrazloženjima, izrečene odgovornima za stravične zločine počinjene nad Srbima u proteklom građanskom ratu.
Parodija od svjedočenja
Naime, sredinom prošlog mjeseca Sud BiH je prvostepenom presudom zaključio da “nije izvan razumne sumnje dokazano da je Dreković naredio granatiranje civilnih ciljeva u Kalinoviku u maju i junu 1995. godine”. Da bi cijela stvar oko izricanja presude Drekoviću ličila na parodiju, potvrđuje i obrazloženje presude u kojem se, između ostalog, navodi da je “nesporno utvrđeno da je Dreković 25. maja 1995. izdao naredbu isturenom komandnom mjestu u Bjelimićima da ostvari vatru sa pet projektila na centar Kalinovika i da je došlo do ranjavanja 11-godišnjeg dječaka”. Međutim, kako se dalje navodi, ocjena sudskog vijeća je da tužilaštvo “nije dokazalo da je do ranjavanja došlo postupanjem po naredbi optuženog”?!
Krajem maja ove godine Sud BiH od bilo kakve odgovornosti za zločine počinjene nad Srbima u sarajevskom naselju Hrasnica oslobodio je i Senada Gadžu i druge optužene u tom predmetu, a u obrazloženju presude predsjedavajuća sudskog vijeća navela je da se optužba “zasniva samo na jednom svjedoku”, te da njegov iskaz, kako je rekla, mora biti takav da ne ostavlja nikakvu sumnju.
S druge strane, Sudu BiH nije predstavljalo problem da Srbina Dragana Marinkovića 2016. godine osudi na osam godina zatvora za navodni ratni zločin počinjen na području Milića, i to na osnovu svjedočenja supruge jedne od žrtava koja, po vlastitom priznanju, nije imala pojma ko je počinio taj zločin!?
Naime, svjedokinja je u svom iskazu prvobitno navela da nije vidjela ko je ubio njenog supruga, ali je izjavila da je to bio Dragan Marinković?! Na pitanje optuženog da li je sigurna da je on ubio njenog muža, ona je odgovorila kontrapitanjem: “Ako nisi ti, onda reci ko je to uradio”!?
Za rubriku “vjerovali ili ne”
Prošle godine Sud BiH oslobodio je od bilo kakve odgovornosti i Edhema Godinjaka i druge optužene za stravične zločine počinjene nad Srbima u Trnovu, a u obrazloženju oslobađajuće presude navedeno je da Tužilaštvo BiH “nije uložilo dovoljno truda u dokazivanju”! Takođe, navedeno je da je u optužnici “vrlo teško razumjeti da li se optuženima na teret stavlja komandna ili individualna odgovornost”.
Odgovornosti za zločin nad zarobljenim, a zatim i zvjerski ubijenim pripadnicima JNA u sarajevskom Velikom parku krajem prošle godine oslobođeni su i visoki ratni funkcioneri bošnjačkog MUP-a Dragan Vikić i Jusuf Pušina, gdje tužilaštvo, navodno, takođe nije dokazalo njihovu komandnu odgovornost nad ubicama.
U rubriku “vjerovali ili ne” može se svrstati i obrazloženje oslobađajuće presude koja je izrečena Aganu Ramiću za fizičko zlostavljanje srpskog dječaka u okolini Konjica 1992. godine.
Između ostalog, predsjedavajuća sudskog vijeća navela je da je oštećeni Siniša Živak u iskazu rekao da ga je optuženi “prvo udarao puškom, dok se u optužnici navodi da ga je Ramić udarao nogama i rukama u predjelu glave”. Po ocjeni suda, to je, valjda, bila tolika “protivrječnost” koja je morala dovesti do oslobađajuće presude.
Za Srbe ima dokaza
Međutim, Sud BiH imao je više nego dovoljno “dokaza” da na tri i po godine zatvora osudi Najdana Mlađenovića za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer je, kako se navodi u presudi, “pokazivao drugim licima koje su bošnjačke kuće”, a oni su ih zatim palili. Pritom, osuđeni Mlađenović nikog nije fizički zlostavljao ni maltretirao.
S druge strane, prvostepenom presudom Suda BiH Almaz Nezirović je 2017. godine osuđen na dvije godine zatvora za zločine počinjene nad Srbima u svojstvu stražara u logoru Rabić u Derventi 1992, a oglašen je krivim po 21 tački optužnice kao direktni izvršilac zločina, odnosno po devet tačaka kao saizvršilac ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Tek nakon žalbe tužilaštva Neziroviću je povećana kazna, ali samo na šest godina zatvora.
Možda i najdrastičniji primjer kako se za isto krivično djelo Srbima dosuđuju drakonske kazne je presuda protiv Dragana Stanojevića, koji je osuđen na sedam godina zatvora, kasnije smanjeno na pet, iako, za razliku od Nezirovića, nije direktno učestvovao u premlaćivanju zatvorenika, nego je samo bio čuvar koji nije spriječio premlaćivanje jednog lica bošnjačke nacionalnosti od strane grupe nepoznatih vojnika.
Apsurd predstavlja i izricanje oslobađajućih presuda Bošnjacima za zločine koji su nesporno dokazani, kao što je to bilo u predmetu protiv Fikreta Planinčića i drugih za zločin u selu Serdari kod Kotor Varoša, gdje je jedino Planinčić pravosnažno osuđen na 11 godina zatvora za devet ubijenih srpskih civila, od čega najmanje dvoje djece i dvoje teško ranjenih, od kojih je jedna trudnica.
Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, Viktor Nuždić, za Srpskainfo kaže da je uočljiva sve češća praksa da Sud i Tužilaštvo BiH prebacuju odgovornost jedni na druge, što, kako ističe, ne doprinosi procesuiranju ratnih zločina niti pruža satisfakciju srpskim žrtvama.
– Kao što se može vidjeti iz dosadašnje prakse, srpske žrtve su u najmanju ruku diskriminisane, a to pokazuju brojni primjeri. To u posljednje vrijeme pokazuje oslobađajuća presuda Ramizu Drekoviću, kao i oslobađajuća presuda za zločine nad Srbima u Hrasnici. Na drugoj strani, kad se radi o presudama Srbima, nema nesuglasica između Suda i Tužilaštva BiH i sve se brzo rješava osuđujućim presudama – ističe Nuždić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu