Društvo

Evo koliko radnika ne može zaraditi ni za hranu: Ko je otjerao radnike iz BiH i da li će zbog manjka radne snage porasti plate?

Da li masovni egzodus radnika iz BiH i hronični manjak radne snage, može doprinijeti rastu plata? Koliko su realne priče o uvozu radne snage? I kakav je dogovor vodećih sindikata na ovakvu situaciju? Ovo su pitanja, sa kojima radnička klasa dočekuje 1. maj, Međunarodni praznik rada.

strani građevinci
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Poslodavci tvrde Bosni i Hercegovini nedostaje 30.000 radnika i da će deficit radne snage u narednim godinama biti sve veći. Ipak, plate rastu mnogo sporije nego troškovi života.

Da rješenja nisu ni jednostavna ni laka, jer u društvu ne postoji ni minumum saglasanosti o izlasku iz dugogodišnje krize, saglasni su svi sagovornici Srpskainfo.

Ali, dok sindikalci krvicu svaljuju na poslodavce, tvrdeći da se oni bogate sa radničkih leđa, iz poslovne zajednice poručuju da je problem mnogo kompleksniji i da je ovo u čemu danas živimo posljedica dugogodišnje korpucije i loše politike, koja je dovela do poremećaja sistema vrijednosti i odnosa prema radu.

Plate u kovertama

Za Danka Ružičića, potpredsjednika Saveza sindikata RS stvar je prilično jasna: najveći broj radnika u Srpskoj, njih oko 60.000, radi za plate od minimalnih 650 KM do 800 KM, što nije dovoljno ni za hranu.

– Sindikalna potrošačka korpa u Srpskoj košta 2.443 KM, a samo za hranu za četvoročlanu porodicu neophodno je 1.094 KM – ističe Ružičić.

FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Dodaje da je prema podacima Poreske uprave RS za januar, a to su posljednji podaci koji su dostupni, od 303.000 radnika u Republici Srpskoj, njih više od 141.400 radilo za plate do 1.000 KM.

– Dakle, svaki drugi radnik u Republici Srpskoj ne može zaraditi ni za hranu, osim ako radi neki dodtani posao ili ako, uz zvaničnu platu, ne dobije još nešto na crno, u koverti – kaže Ružičić.

Kad se uzme u obzir ova računica, nije nikakvo čudo što radnici bježe u inostranstvo.

– Dobro je što su konačno i poslodavci i vlast shvatili da smo u ozbiljnom problemu, jer smo propustili priliku da kroz kolektivno pregovaranje spriječimo masovni odlazak radnika. Ali, poslodavci još nisu spremni da potpisuju kolektivne ugovore, niti da se odreknu dijela profita da bi povećali plate – kaže Ružičić.

Podsjeća da je dobit poslodavaca u prošloj godini, po zvaničnim podacima, bila za oko 900 miliona KM veća, u odnosu na, do tada rekordnu, 2021. godinu i sada iznosi više od tri milijarde KM.

– Samo 11.000 privrednih subjekata, koji su APIF-u predali podatke o poslovanju, ostvarili su dobit od 2,7 milijarde KM. Za ove poslodavce je radilo, i te milijarde zaradilo, oko 180.000 radnika, a njihove ukupne plate su iznosile 3,3 milijarde – ističe Ružičić.

Dodaje da se iz budžeta RS daju podsticaji i olakšice čak i poslodavcima koji su ostvarili po 10 ili 15 miliona KM dobiti, dok na radnike niko ne misli.

Rješenje za koje će se zalagati Savez sindikata RS je novi sistem plata, po principu cijena rada puta koeficijent.

– Minimalac se može isplaćivati samo NK radnicima, dok svi drugi treba da primaju više, u skladu sa stručnom spremom i poslom koji obavljaju. Ako ovo ne postignemo u pregovorima sa Unijom udruženja poslodavaca RS, dakle ako ne potpišemo Opšti kolektivni ugovor, nema druge nego da Vlada Srpske to propiše – kaže Ružičić.

Ni u Federaciji BiH situacija nije bolja. Naprotiv, u ovom entitetu je minimalac je 596 KM, dok je sindikalna potrošačka korpa dostigla cifru od skoro 3.000 KM.

Opasnost od ekstremne eksploatacije

Ni u ovom dijelu BiH poslodavci nisu spremni da se odreknu dijela svog profita, koji je u mnogim slučajevima višemilionski, tvrde u Savezu samostalni sindikata BiH.

– Oni nisu spremni da plate domaće radnike i uzdaju se u uvoz radne snage, ali vidjećemo na šta će to izaći – kaže Adis Kečo, šef stručne službe u SSS BiH.

Adis Kečo
FOTO: OSLOBOĐENJE/YOUTUBE/SCREENSHOT

Zato će, najavljuje Kečo, 1. maja radnici krenuti u protestnu šetnju ulicama Sarajeva, koja će se završiti pred zdanjem Parlamenta Federacije BiH.

– Želimo još jednom izvršiti pritisak na Parlament Federacije BIH, da se konačno usvoji Zakon o minimalnoj plati – kaže Kečo.

Podsjećamo, ovaj sindikat je još krajem 2018. godine pokrenuo inicijativu za usvajanje zakona, kojim bi radnicima u FBiH bila zagarantovana minimalna plata od 1.000 KM.

U to vrijeme je hiljadarka je bila solidana plata. Sindikalci prizanju da danas 1.000 KM vrijedi mnogo manje nego prije četiri godine, ali ističu da je najbitnije da minimalac postane zakonska kategorija.

– Kroz javnu raspravu ćemo pokušati da tu cifru povećamo, ali mi upravo kroz zakon želimo da, koliko toliko amortizujemo uticaj inflacije na radničke zarade. Vjerujemo da bi minimalac od 1.000 KM mnoge radnike ipak odvratio od odlaska u inostranstvo – kaže Kečo.

Podsjeća da i danas radnici u cijeloj BiH imaju problema sa neplaćenom prekovremenim radom i da su čuvene „tri osmice“, za koje su se radnici borili još u 19. vijeku, i danas aktuelne.

Pročitajte još

– Pitanje je koliko su sindikati u BiH danas moćni da se izbore za elementarna prava radnika. Sindikati se bore, ali imamo problema sa nepoštivanjem zakona. Radno zakonodavstvo u BiH je solidno, ali imamo problem jer se zakoni ne sprovode. Poslodavcima je lakše da plate kaznu, nego da ispalte zaposlenima plate u skladu sa zakonom – kaže Kečo.

Neplaćeni prekovremeni rad, rad na crno koji uništava ekonomiju, isplate „u kovertama“ su, smatra Kečo, glavni razlozi za odlazak radnika, ali vlasti, kako kaže, „zatvaraju oči pred ovim problemima“.

 – Mada su i štrajk i protest legitimni alati u borbi za radnička prava, mi se zalažemo za socijalni dijalog, kako bi se problemi rješavali na civilizovan način – kaže Kečo.

Poslodavci, za sada, nisu spremni na socijalni dijalog, ali Kečo vjeruje da će se to ubrzo promijeniti, jer će će poslovanje mnogih kompanija u BiH biti ugroženo zbog manjka radne snage.

– Mi ćemo vrlo brzo doći u situaciju, da će poslodavci nas zvati da pregovaramo –  zaključuje Kečo.

Zoran Pavlović, ekonomista iz Banjaluke, koji je i sam poslodavac u oblasti građevinarstva, tvrdi da je problem sa manjkom radne snage mnogo kompleksniji.

On optužuje sindikate da nisu spremni za istinski dijalog i da „pojednostavljuju i banalizuju priču“.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

– Oni stalno ističu da poslodavci ostvaruju milionske dobiti, a neće da pogledaju istini u oči i priznaju da dio te dobiti ide radnicima, kroz isplatu zarada „u kovertama“ – kaže Pavlović.

Od podsjeća da je posljednji pravi tripartitni dijalog između predstavnika poslodavaca, sindikata i vlasti u RS, održan 2010. godine, kada je stopa doprinosa na platu bila 51 odsto.

Pročitajte još

– Nakon toga doprinosi su povećani na 65 odsto, a to je izazvalo niz posljedica – navodi Pavlović.

On tvrdi da su se tada poslodavci, definitivno, okrenuli „isplati dijela plata u kovertama“, jer nisu mogli da izdrže tolike „namete“.

– Mi naprosto u BiH nemamo biznise iz kojih bi se, uz ovolike doprinose, mogle isplaćvati veće plate – kaže Pavlović.

Priznaje da i sam, kao poslodavac, ne isplaćuje preko računa plate veće od 1.000 KM, jer neće da plati „više doprinosa nego što mora“.

– Zašto bi, na kraju krajeva ti radnici plaćali javno zdravstvo, koje ima novaca da u UKC Banjaluka gradi garažu od 35 miliona KM, a nema para da pristojnim zaradama zadrži ljekare, pa osiguranik u tom istom UKC mora da na obični specijalistički pregled čeka tri mjeseca – kaže Pavlović.

On smatra da bi i sindikalci treblao da se zalažu za smanjenje stopa doprinosa i tvrdi da bi poslodavci, ako bi doprinosi bili 50 odsto, bili spremni da cijele plate isplaćuju preko računa, jer je i za njih isplata u kovertama „prava gnjavaža“.

– A i za radnike bi to bilo bolje, jer ovako, ako pola plate prima na ruke, on ne može podići kredit u banci i skućiti se, jer banke, logično, priznaju samo zarade isplaćene preko računa – kaže Pavlović.

On dodaje da radnici ne odlaze iz BiH samo zbog plata.

– Mnogi mladi ljudi danas neće da rade. Nezaposleni su, a neće da beru voće za dnevnicu od 100 KM, jer gledaju političare koji primaju 6.000 KM mjesečno i još sebi povećavaju plate, a kako političari rade, vidimo po tome kako mi građani živimo. Mladi neće da rade, jer vide da djeca tih političara voze bijesna kola, a ne rade ništa – kaže Pavlović.

On dodaje da će poslodavci morati da povećavaju plate, makar i „u kovertama“ ako hoće da zadrže radnike, jer će im inače propasti preduzeća. Ali, pita se da li su veće plate dovoljne za izlazak iz krize.

– Krajnje je vrijeme za racionalan i realan pristup, vrijeme je da pamet progovori, ali kako da se to desi, kada oni koji odlučuju imaju kupljene diplome – zaključuje Pavlović.

Štrajkovi nekad i sad

Prije više od stotinu godina, 1. maja 1920, u Banjaluci je na ulicu izašlo 3.000 radnika i građana. Potom je uslijedio generalni štrajk, koji je trajao sve do oktobra.

FOTO: ARHIV RS I MUZEJ RS
FOTO: ARHIV RS I MUZEJ RS
Proslava 1. maja 1921. godine u Trapistkoj sum

Kako su zabilježili hroničari, poslodavci su bili primorani da potpišu kolektivni ugovor i povećaju nadnice skoro za trećinu.

Danas se ovakav štrajk ne bi mogao ni zamisliti, ni u Banjaluci ni u bilo kojem drugom gradu u BiH. Radnika sve manje, a sve je više onih koji umjesto izlaska na ulicu biraju odalzak u inostranstvo.

Uz to, kako upozoravaju sindikalci, i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH na snazi su restiktivni zakoni o štrajku.

– Bilo bi poštenije te zakone nazvati zakonima o sprečavanju štrajka – kaže Adis Kečo iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

Ipak, u Savezu sindikata RS kažu da je „štrajk uvijek opcija“, ali da je bolje probleme rješavati socijalnim dijalogom.

Uvoz radnika i moderno ropstvo

Predstavnici sindikata odavno upozoravaju da je priča o navodno masovnom uvozu radne snage u BiH „manipulacija da bi se isprepadali domaći radnici“ i tako uticalo na „obaranje cijene rada“. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, godinama se kvota za uvoz radne snage u BiH kreće od 2.400 do 3.500 radnika godišnje, i još se nije desilo da ona bude popunjena. I sindikalci, ali i pojedini ekonomisti saglasni su da uvoz radne snage, čak i ako postane masovniji, nije dobro rešenje. – Strani radnici su, ustvari, skuplji za poslodavce, jer ima moraju platiti smještaj i hranu. Plate koje dobiju, makar bile i minimalne, oni neće trošiti ovdje, nego će ih slati svojim porodicama, pa te zarade neće povećavati BDP, niti puniti budžete u BiH – kaže Danko Ružičić i dodaje da je poseban problem što uvozom radne snage poslodavci, pogotovo u fabrikama, neće dobiti kvalifikovanu radnu snagu. Adis Kečo iz SSS BiH upozorava da su strani radnici, zbog jezičke barijere i nepoznavanja zakona u opasnosti od ekstremne eksploatacije i modernog ropstva. – Pitanje je da li će naši poslodavci, koji nisu spremni da pristojno plate domaće radnike, redovno isplaćivati zarade ljudima iz dalekih zemalja. Sjetite se kakavih su problem ranijih godina imali radnici iz BiH u Azerbejdžanu, pa čak i u Sloveniji: i sa isplatama zarada i sa pasošima i sa povratkom – kaže Kečo.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu