O običajima krštenja, koji variraju od mjesta do mjesta, govori etnolog Vesna Marjanović i objašnjava koja značenja nose, šta se daruje djetetu i koja je uloga kuma.
– Krštenje djeteta je oduvijek bila velika stvar za porodicu, jer tek tim činom dijete postaje legitiman član hrišćanske zajednice. Sam čin krštenja pratili su različiti običaji, poput onog da dok je dijete u crkvi sa kumom, majka treba da simbolično započne da radi nešto čime bi najviše voljela da joj se dijete bavi kad poraste. Na primjer da plete, piše, čita…
Danas je ostalo malo nekadašnjih običaja. Razlog je to što je u drugoj polovini 20. vijeka uvijek neko od starijih insistirao na nekim sitnim obredima na krštenju djece, a moderni način života je uticao da se to izgubi. Danas su više iz ekonomskih razloga spojeni krštenje i prvi rođendan, a mi smo i narod koji voli da se pokaže, pa stoga ima i više zvanica nego što je po običajima potrebno – kaže etnolog.
Prema riječima etnologa, krštenje treba da se obavi nakon malih babina, zapravo nakon prvih 40 dana života djeteta.
– Ranije, kada se dijete krštavalo prije navršenih 40 dana, što je bilo samo u slučaju nužde zbog bolesti koje su tada bile uzrok velike smrtnosti djece, majka nije mogla da ga unosi u crkvu jer porodilje nisu smjele da pređu crkveni prag. Običaj koji je ostao do danas je da se dijete krsti u bijelom odjelu, ponekad platnu ili kumovoj bijeloj košulji. Bijelo simbolizuje nevinost, čistotu i bezgrešnost, a pošto krštenjem dijete pristupa hrišćanskoj zajednici, osoba koja ga krsti je odgovorna za njegove grijehe i ima obavezu da ga uči moralnim vrijednostima – objašnjava etnolog, piše Espresso.
Kumstvo
Tradicija o nasleđivanju kumstva zadržala se do danas.
Naime, kum sa mladoženjine strane, koji je vjenčao bračni par, biće i kršteni kum djeci. Ukoliko je taj kum onemoćao ili umro, onda neko iz te porodice treba da krsti dijete. Ranije je postojao običaj da majka iznese dijete na raskrsnicu, ostavi ga i pomjeri se u stranu, sakrije se, tako da prvi muškarac koji mu priđe i podigne ga postaje i kum. U tom slučaju, dijete bi dobijalo ime Najdan ili Najda, što znači pronađen.
Takođe, kum je darovao svoje dijete odjelcetom, a običaj je bio i da mu pokloni dukat ili nakit. Po rođenju, djetetu sveštenik daje ime, koje ono nosi do krštenja, a na krštenju kum daje djetetu ime.
Okupljanje nakon krštenja
Ono što se i danas zadržalo je priređivanje ručka nakon samog obreda krštenja, ali samo sa najbližom familijom. Gosti tada daruju majku i dijete, uglavnom nekim odjevnim predmetima i pogačom sa lukom, da bi majka imala mlijeka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu