Kristina je udata i u braku je 10 godina. Radi kao krojač, njen suprug kao komercijalista. Voli svoj posao, kaže da je kreativan. Okružena je djecom svojih bližnjih. Radi na svom imanju, radi u firmi; prikuplja informacije, tražeći rešenje za svoj problem i ne gubi nadu. Jedna je od malobrojnih žena na svijetu koja se rodila bez materice. To je otkrila sa 17 godina. Kaže kako joj je tada prva misao bila da se nikad neće udati.
– Ali mislila sam, nema veze. Ko me bude volio, voliće me. Nisam se tad baš toliko opterećivala time zato što sam bila mlada. Nisam mislila da će tako brzo doći vrijeme kada ću imati svog supruga, svoju kuću, da ću hteti da imam veliku porodicu – počinje svoju životnu priču za Telegraf.rs bacajući prvi strah niz vodu.
Roditelji su, prisjeća se, bili zabrinuti zbog toga što još uvijek nije dobila ciklus. Odveli su je kod ljekara i tada je na ultrazvuku ustanovljen potpuni nedostatak uterusa. Ima jajnike, proizvodi jajne ćelije, ali one “propadaju jer nemaju gdje da odu”, najjednostavnijim riječima objašnjava svoje stanje.
Kristinin suprug Nebojša (38) od početka je znao za to. I nije se predomišljao kada je shvatio da sa njom želi da podijeli život. Ljubav prema njoj mu je bila na prvom mjestu. Na kraju, rekao joj je, usvojiće dijete. A do tada će trajati borba.
Najprije se prijavila za transplantaciju materice. Nešto na tom putu se ispriječilo, ni sama ne zna šta. Uradila je početne preglede, bila spremna da uđe u proceduru koja košta oko 50.000 evra, međutim, to je stalo. Obavljena je, priča Kristina, jedna transplantacija u Srbiji.
– To je bio prvi i jedini put da su to bile jednojajčane bliznakinje – kaže navodeći da je su prije skoro četiri godine učešće u operaciji uzeli ljekari i firme iz inostranstve koje su finansijski podržale ovaj podvig: – Doktor je čak rekao da nije novac u pitanju, jednostavno, nisu mi ništa konkretno rekli.
Potom je krenula put Ukrajine. Bila je na jednom seminaru na kom je klinika iz te zemlje predstavila program surogat materinstva. Prijavila se agenciji koja je posredovala, i prvi put u septembru 2019. godine porodica Savić pokušala je da ostvari svoju davnašnju želju. Na klinici su uspjeli da uzmu samo jednu Kristininu jajnu ćeliju, koja, saznaće na beogradskom aerodromu, u povratku s puta, nije mogla da bude oplođena.
Tada je upoznala i ženu koja bi nosila njihovo dijete. Rekla joj je da bi voljela da ostanu u kontaktu i Ukrajinka je pristala.
“Bitno mi je da bude srećna”
Naredni pokušaj uslijedio je u oktobru 2020. godine. Na Svetog Tomu saznali su da ni taj pokušaj nije uspio. Tada su takođe upoznali novu rodilju, i ona im se, ne kriju, ipak malo više dopala. Djelovalo im je, kaže Kristina, da vodi malo zdraviji i ispunjeniji život.
Ima 33 godine, dvije ćerkice, supruga, sportski je tip. Predstavili su se jedni drugima putem Skajpa. Sjeća se, obratili su pažnju na sve pojedinosti.
– Bitno vam je da li je zdrava, kako izgleda, kako živi, da li je srećna. O tome smo najviše razgovarale. Bilo mi je bitno da to bude neko ko voli svog supruga, svoju djecu, ko je zadovoljan u svom domu – kaže dalje pobrajajući da sa druge strane ne bi voljela da to bude neko ko puši, pije, trpi nasilje ili ko se – koristi upravo tu riječ – muči.
Ne bi voljela, kaže, ni da to bude neko koga interesuje isključivo novac.
– Prvo nam je rekla da želi da učini nešto dobro, jer je svjesna šta znači nemati djecu – kaže ocjenjujuću da surogat majka ne može biti svako, te da to mora biti neko ko želi da usreći drugog: – Svima nam fale finansije. Ona je riješila da na taj način pomogne sebi i svojoj porodici. Rekla je: ‘Želim da kupim stan jer živimo kod roditelja. Mi smo srećni, ali ja sam svjesna da ne mogu da zaradim tako veliki novac. Ovo mi je drugi put da sam surogat majka i ne želim da stanem. Sve dok budem mogla, ja ću da rađam’.
Spremni i da usvoje
Savići sad već razmišljaju o usvajanju. Ipak ne odustaju od toga da dobiju i svoje biološko dijete.
– Želimo i da usvojimo. Nećemo odvajati djecu, mi djecu volimo. Nećemo odustati ni od biološkog deteta. Smatram da tako treba da bude. To što nemam matericu ne treba da bude razlog da ga se odreknem – govori imajući na umu novi pokušaj u Ukrajini već u septembru ove godine.
Porodica je, kaže, učestvovala u prikupljanju novca za surogat majčinstvo. Ipak, obraćala se i za pomoć. Kucala je, prisjeća se i ne zamjera im, na vrata humanitarnih organizacija.
– Iz svih su mi rekli: ‘Mi ne možemo da vam pomognemo jer vi ne postojite u zakonu. Kako mi vas da zavedemo? Ovde su bolesni ljudi’. Što ima nekog smisla, ja nisam bolesna. Ja sam zdrava, u neku ruku, ne liječim se. Trebalo je da pomogne neka druga organizacija, koja ima veze sa medicinom – navodi šta je čula i šta je pomislila.
U međuvremenu, u Srbiji čuva dva embriona, u Novom Sadu, na privatnoj klinici. Bilo ih je tri. Jedan je sa velikom mukom prenijet u Ukrajinu. Kristina objašnjava da je bilo mnogo peripetija.
– Zaglavili smo se u nekim papirima, jedva sam to uradila. Jedni kažu da imamo pravo, drugi kažu da nemamo… Bilo je gluvih telefona – kaže navodeći da su je iz Uprave za biomedicinu nedavno savjetovali da se strpi: – Doktorka mi je lično rekla da ne šaljemo sva tri embriona: ‘To će uskoro doći kod nas. Ako ste dosad čekali, možete čekati još godinu dana’.
Tada je, što je bilo pre samo nekoliko mjeseci, dobila novu nadu da će se rađanje za drugog ozakoniti u Srbiji, te da će se time i troškovi umanjiti.
– Ne razmišljam da odustanem od toga, makar do svoje 50. godine. Ne smijem da prebacim te embrione za Ukrajinu. Prvo što čekam da se ovde ozakoni, drugo zbog korone. Razmišljam da ostavim embrione ovdje, a ako budem išla u Ukrajinu, tamo ću raditi ponovo od početka. Možda u septembru ove godine, ako se sve ovo smiri – rekla nam je o okvirnim planovima nje i supruga.
Bole je komentari onih koji njenu muku izjednačavaju sa razvratom. Osjeća se uskraćenom za prava i za razumijevanje.
– Ja samo želim da u ovoj državi imam pravo da postanem roditelj. Kao što ona žena ima pravo da abortira. Zašto da idem u drugu državu da dajem 55.000 evra, ako to mogu da uradim u svojoj državi – ističe odgovarajući na pitanja za koja osjeća da lebde u vazduhu: – Ovo nije pomodarstvo. Ja ne želim surogat zato što ne želim strije na stomaku. Surogat materinstvo u Srbiji je potrebno ženama koje nemaju matericu ili ženama koje ne mogu da iznesu trudnoću. Željela bih da ljudi shvate da postoji mnogo žena koje se sa tim bore.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu