Tata me poslao po lekove
Budući da je prethodno već kazao da je bio sam kod kuće kad mu je stigla vijest o nagradi, te da nije imao s kim da radost podijeli, upitan šta mu je prvo palo na pamet, rekao je:
– Manje na pamet, više u srce. Lijepo je naći se u društvu mojih predhodnika. Više nego lijepo. Intimno, čovjek može da pomisli “baš sam faca” a odmah zatim stiže pomisao “možda su ljudi pogriješili, možda je za mene rano, šta tek mi je 70…”. Najkarće – lijepo je, rekao je Diklić, piše Blic.
Uslijedilo je, između ostalog, pitanje – kako se našao u svijetu glume.
– Otkud ja u glumi?! Ne znam, ne bih mistifikovao… Mladim ljudima svojstvene su afirmativne potrebe. Lagao bih kad bih rekao da i ja nisam imao tu želju. A onda se to poslije mijenja. Kad shvatite gdje ste, nema nazad… Otprilike, u trećem gimnazije sam pomislio da ću se okušati u svijetu glume, da ću pokušati da radim nešto što me privlačilo i što će mi stvarati radost. Nisam se prevario. Znao sam da je mukotrpno, da nije lako…
Budući da ima raskošan opus i na sceni i na ekranu nametnulo se i pitanje razlike između glume na filmu i glume u pozorištu.
– Nikad nisam umio da objasnim da li se i šta tu razlikuje. Dobro pozorište je po svojoj prirodi total, film ima i krpni plan… Ali, u suštini, moja priprema i za jedno i za drugo je ista. Rano sam preležao glumačke dječije bolesti i uspio da odagnam neke predrasude. Nikada ne idem na to da se dopadnem ni kameri ni publici.
I ranije je govorio da za njega rad na ulozi prije svega znači učestvovati, biti dio projekta, dio cjeline…
– Isključivo i samo. Prvih blizu desetak godina ni sam nisam mogao da se otrgnem od vrste autizma tipa ’ja ću to ovako, ili onako’… a onda sam shvatio da je uloga koju igram samo segment, dio koji je moja odgovornost u korist predstave, u korist partnera, u korist nečeg u umjetnosti – a pozorište i film to jesu – što je iznad mene. Nisam ja taj koji je najvažniji. Slijedim pisca ili scenaristu. Napisao je on taj tzv. karakter. Moje je da to usvojim i estetikom igre – koja proizilazi iz glumčevog senzibiliteta, karaktera temperamenta – rekao je glumac.
Na opasku da jedan, manje poznat događaj iz njegovog detinjstva u Bjelovaru, ima danas zanimljivu simboliku, kazao je:
– Možda… išao sam u apoteku, tata me poslao po lijekove. I vidio sam ispred knjižare, danas na žalost pokojnog, Fabijana Šovagovića. Snimalo se nešto u Bjelovaru. On je i dan danas za mene jako veliki glumac, jedinstven, poseban… I, prišao sam mu. Nisam kod sebe imao papir i olovku. Otišao sam u prodavnicu, pa od teta Drage, kasirke, mamine prijateljice, pozajmio hemijsku i papir, brzo se vratio i zamolio Šovagovića za autogram. Hemijska je bila bordo boje, dugo, jako dugo sam je čuvao. Nastupila je samnom u filmu „Majstori, majstori“. Naslonio je papir uspravno na izlog, teško je išlo to potpisivanje, on prekinu pa kaže: “Šta će vam to“. Rekoh kako bi, eto, i ja možda pokušao…I poslije par minuta, kad smo se pozdravljali kazao je: “Doviđenja nadam se budući kolega“. Puno godina kasnije nas dvojica zajedno u avionu, putujemo sa Pulskog festivala u Zagreb, sedimo i ja kažem „e, moj Šovo, kad bi se ti sjećao…“. A on me prekide rekavši:“Znam, ispred knjižare…“ Lijepa priča. Istinita – reko je.
Trag olovke. I gumice.
Apostrofirane su u razgovoru, između ostalog, uloga u legendarnom filmu „Nacionalna klasa“ za koju je svojevremeno rekao da mu je bila bliska po onome što taj lik misli i osjeća, i izvanredna rola Zaima u filmu „Gori vatra“ kojom je i Šlendorf, kao i drugi svjetski autoriteti, bio oduševljen.
– Zaim je lijepo pisana uloga, kao i čitav scenario. Slojevito, duboko… I onda je meni trebalo nešto što će odraziti i njegov invaliditet i njegove godine i njegov karakter… Da sad ne tresem glavom, ali taj Zaimov tik koji sam smislio mi je bio potreban. Intenzitet tika je varirao zavisno od Zaimovog raspoloženja, na primjer ako je ljutit tik je izraženiji, a govor smireniji. A što se „Nacionalne klase“ tiče, kad smo je snimali ja sam imao 25 godina. Nisam imao prethodno iskustvo ali sam imao, nazovimo to, neku svoju metodiku, što sam zadržao do danas. Nemam, na žalost, više svoje primjerke scenarija ni „Nacionalne klase“, ni „Maratonaca“… U njima, kao i u svim ostalim, u pozorišnim komadima takođe, ima mnogo moje olovke. I gumice takođe. Kad smo radili „Majstore…“ Goran Marković mi je rekao da sam možda i jedini koji skraćuje svoje replike, drugi uglavnom dopisuju. Dakle, bilježim na margini šta sam domaštao, promijenio red riječi… U „Nacionalnoj klasi“ nisam, naravno, radio tako zrelo kao u filmu „Gori vatra“ ali bilo je u tome ne samo intuicije nego i nekog artikulisanog pristupa. Trudim se da budem saradnik, a ne marioneta.
Pomenute su i dvije čuvene uloge takođe vrlo širokog glumačkog raspona; Mirko u filmu „Maratonci trče počasni krug“ i Obrad Savković u seriji „Senke nad Balkanom“…
– Kad radim nešto ja sam jako u tome, čitavim bićem. I to mi pričinjava zadovoljstvo. Meni je ustvari najinteresantniji i najvažniji period priprema. Uz ono što, pretpostavimo, znam da treba u tom zanatskom delu posla, postoji nešto što je osećanje. Kad pročitam scenariju prvo me dodirne ovde, u grudima. Ako me ne dodirno teško da ću se upustiti u to. Možda je to dobro ali ja to nisam tako doživio, možda je greška u meni ali ako me ne dodirne – ništa. Prvo ovdje u grudima, a onda kreće procesuiranje, i to traje. To je lijep dio mog da kažemo posla, jer to nije posao, to je način života.(…) Radeći „Maratonce“ svi smo imali svijest da radimo nešto dobro ali niko od nas nije imao svijest da će toliko da traje. Moj sad već izgubljeni scenario „Maratonaca…“ je bio pun moje olovke. Sad mi je 70, tad sam imao 28. To je jedna od prvih uloga u kojoj sam – a nisam u svakoj – uspio ono što sam želio u vrlo visokom procentu.
Zaljubljen u stjuardesu
Uz pominjanje činjenice da je prije koju godinu bio laureat „Nušićeve nagrade“ za životno djelo, opasku da ga karakteriše specifična duhovitost – koja se između ostalog ogleda u činjenici da su se, na primjer, on i Predrag Ejdus teško raspravljali, ne oko glume nego oko toga ko je imao više totalnih anestezija – uslijedilo je i pitanje da li je duhovotost za njega eskapizam ili način gledanja na stvari ili…
– To sa Pecom, koji je bio divan čovjek i veliki glumac, je manje za javnu upotrebu. No, krenuli smo da nabrajamo svako svoje totalne anestezije. I sad kažem ja; sa 3 godine operacija krajnika, sa 7 bruha… A on me bespogovorno prekine naglašavajući: “Ne, ne,… ne računa se kad si maloljetan“. A duhovitost sam, rekao bih, naslijedio od majke. Bila je izuzetno duhovita, reagovla u trenutku.. Recimo; jedna situacija kada sam sa Pulskog festivala došao kući u Bjelovar. Ukratko; u to vrijeme strašno sam se bio zaljubio u jednu stjuardesu koja mi je poklonila boks „Rotmansa“, a veza nam je bila uglavnom telefonska. Jer, ja sam iz Pule otišao u Bjelovar, a ona po svijetu. U našoj kući, kako je i red, telefon je stajao u hodniku. Tad nije bilo mobilnih. I, kako zazvoni fiksni ja trčim da se javim. Međutim, njeni pozivi se drastično prorijede, pa i prestanu. Naglo postanem ćutljiv, neraspoložen… I jednog dana sa radija, koji je stajao na kredncu u kuhinji, u okviru emisije „Po vašem izboru“, začuje se Zdravko Čolić koji pjeva „nosi, nosi, nosi sve što si mi dala….ono malo sretnih dana…“, a moja mama, onako uz šporet, varjaču i šerpu, zapeva barabar sa Čolom, “ono malo cigareta sa festivala…”.
Istaknuto je u razgovoru i kako pohvalne riječi na račun Diklićeve glume su se mogle čuti kada je u okviru retrospektive Gorana Paskaljevića u MoMa muzeju u Njujorku prikazan film „Bure Baruta („kako blistavo odigran pogrešno usmeren bunt“ rečeno je za njegovu rolu), zatim da je dobio priznanje „Živojin Pavlović“ koje se na LIFE festivalu dodjeljuje za „doprinos promociji ovdašnje kinematografije u svetu“, apostrofiran njegov stav da ga je u životu uvijek vodila etika, a etika je uvijek i estetika i obratno…
– Tužan sam kad se izraz gluma koristi za simuliranje, netačnost, varanje… Gluma nije sinonim za laž, naprotiv. Ako pričamo o glumi koju ja poštujem i trudim se da je dosegnem čitav život, gluma nikako nije laž. Jer kad je ona laž bilo na sceni ili ispred kamere onda je na djelu neki surogat, fasifikat. Gluma mora biti istina, doživljaj mora biti istinit, emocija mora biti iskrena, misao lika mora biti usvojena od strane glumca ma šta on igrao… Što bi se reklo; u životu se laže, u glumi se traži istina.
E, to je sigurno
Istakao je Diklić važnost, lepotu, značaj Palićkog festivala a upitan za svoju, sa primesama autobiografskog, davno objavljenu knjigu „O glumi bez glume“, knjigu kako ih je nazvao ’o-izama’ (o ovome, o onome…) kazao je:
– Nema je. Imam jedan jedini primjerak sopstvene knjige koju mi je sa posvetom poklonio Jovan Ćirilov. Nisam htio da pišem knjigu. Povremeno sam pisao te o-izme u jednu svesku. Imam je i danas. U knjzi sam objavio izbor. Ima ta sveska podosta godina. Bivalo je da mjesecima ne napišem ni jedan o-izam, a onda, recimo, dođem s probe revoltiran na sebe ili na nekog drugog, svejedno, i onda napišem nekoliko.
U završnici razgovora pomenuta je i njegova poznata strast koja se odnosi na muziciranje na bubnjevima, kao i pravljenje brojanica od čije prodaje su sredstva išla u humanitarne svrhe pri čemu on nikada nije ni želio ni dozvolio da se o tome govori.
– Krio sam to, a Irfanu Mensuru sam poklonio nekoliko i on je to otkrio. Ne iz zle namere! Ali to je tog momenta prestalo da ima smisla. Nije on slagao i ne optužujem ga, možda bi ja i posle toga nastavio da pravim brojanice ali presušio mi je izvor ćilibara iz Rusije, ne sada, nego mnogo ranije. To su molitvene brojanice. Imao sam koperante, srebrnare… Prodavale su se u patrijaršiskoj prodavnici na Terazijama, a zaradu sam davao humanitarno. Što se bubnjeva tiče eno ih u koferima na terasi. Čežnjivo ih ponekad gledam. Al’, naprosto, taj period se okončao. Strast u teološkom smislu znači – porobljenost. Lijepa porobljenost. Sve što sam kao klinac želi8o, a iz nekog razloga nisam mogao ostvario sam to kao zreo čovjek, te i bunjeve.
Pročitano je i nekoliko „o-izama“ među kojima i: “O kreativnom problemu – ako nemaš problem, u problemu si“.
– E, to je sigurno – kazao je na kraju Bogdan Diklić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu