Ali, rijetki su oni koji znaju da ove stihove nije spjevao niko od slavom ovjenčanih pjesnika revolucije, nego Persa Ristić, seoska domaćica sa Kozare.
Na groblju u Bjelajcima, sedam kilometara udaljenom selu od Kozarske Dubice, gdje su pomiješane stare i svježe humke, davnašnji i novi spomenici, gdje se prepliću ideologije, crvene petokrake i pravoslavni krstovi, nalazimo svjedočanstvo i potvrdu da je, baš tu, na osunčanoj njivi ispod puta, nastala najpoznatija pjesma o Titu.
Pjesma o žitu i Titu
Ovdje je mještanka Persa Ristić, poslije povratka iz izbjeglištva, u opustošeno i spaljeno selo, žanjući žito, preostalo poslije kozarske ofanzive, u jesen 1942. godine napisala „Grob do groba u zrelome žitu, Kozara se zaklinjala Titu. Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo…“
Ovu pjesmu su mnogi poznati pjesnici nadograđivali i dodavali nove stihove. Persino autorstvo, mada ona nije bila naročito poznata po tome, niti se borila za čast i slavu, niko nije porekao.
O nastanku pjesme izvan njenog sela i Potkozarja malo se znalo sve do 1982. godine kada je o tome reportažu objavila beogradska „Nada“, a potom u Bjelajce počeli stizati novinari iz velikih redakcija.
Persa, inače preminula 1997. godine, bila je domaćica i učesnik Narodnooslobodilačke borbe. U pomenutom novinskom članku, objavljenom prije više od četiri decenije, Persa je navela da se sjeća svih ofanziva, posebno one kozaračke, kada je od Nijemaca i ustaša otjerana u Slavoniju. Početkom oktobra 1942. godine vratila se u svoje selo, u rodne Bjelajce. Zatekla je pustoš na sve strane, popaljene kuće, izginulo stanovništvo ili otjerano u logore.
Skupljali žito i kosti ubijenih
Nas nekoliko žena, kazala je te 1982. godine, obilazile smo njive, pašnjake na kojima nije požnjevena pšenica i nije pokošeno sijeno. Sakupljajući vlati dozrelog žita, skupljali smo istovremeno kosti izginulih mještana i boraca. U tom teškom vremenu, spontano, u dahu, u trenutku, smislila sam stihove i prvi put zapjevala pjesmu o žitu i o Titu.
Tako je ova pjesma, “Grob do groba”, prihvaćena u borbenim jedinicama, u narodu, svuda gdje se slave pobjede, okuplja narod ali i gdje se gine.
Milan Bulić, skroman i po malo sramežljiv Persin sestrić, sin njene sestre Danice koja je i sada živa ali teško bolesna, zagledan u tetkino vječno počivalište, na brežuljku odakle se vide tri države, cijela Kozara i Knešpolje, priča da se sjeća pripovijedanja o nastanku poznate pjesme.
– Pričala je ona često, nama djeci, o tom svom doživljaju. Kad se, poslije ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942. godine, vratila kući, a bježala je kojekuda, tamo gdje je oči vode i noge nose, sakupljala je istovremeno žito i ljudske kosti. Nije tu ona bila, sama, nego sa još nekoliko mladih žena, koje su izbjegle stradanje u ustaškom i njemačkom obruču. To su njive ovdje ispod groblja, malo niže… – navodi on.
U ratu izgubila 37 srodnika
Priča tako Milan, po malo zastajkujući jer mu se stegne u grlu, zaguše emocije… Nakratko zaćuti, kao da i on, ovog časa, proživljava Persinu tragediju. Njena porodica, podsjeća Milan, bila je brojna, do Drugog svjetskog rata. Ofanzive, ustaški logori, ubistva i pogibije, odnijeli su njenih 37 srodnika, dvoje djece, supruga, petoro braće i sestara…
Poslije rata živjela je sama, sa sestrom Danicom Bulić, Milanovom majkom, u istoj kući. Nikoga bližnjeg nije imala ali nije očajavala.
– Nisam ja, kada sam bio dijete, i vrlo mlad, shvatao tu njenu priču. Volio sam slušati kada ona objašnjava šta je i kako je bilo. Meni je sve djelovalo kao da prepričava neki film, nešto nestvarno. Bila je stamena, držala govore na narodnim zborovima, borila se za svoje selo, za državu i narod. Nije tražila da naplati od Jugoslavije, kojoj je bila odana, bilo šta – kaže Milan zagledan u tetkinu fotografiju na mermernoj ploči.
Piše da je rođena 1913. godine, a preminula 1997. godine. Pored njenog spomenika je pet željeznih krstova, a na drugom kraju porodične grobnice, sa druge strane, spomenik Persinoj majci Miki Bulić.
– Krstove je Persa podigla za svoju djecu, za braću i sestre, Rosu, Maru, Stanku, Milku, Iliju, Marka, Vasilija… Nikada ona nije saznala gdje su skončali, u Savi ili nekoj jami. Grobnice sa krstovima su prazne, kao što je prazna i grobnica Milana Tepića u obližnjem Komlencu. Persa je, rukom sudbine, jedina uspjela pobjeći iz kozarskog obruča, sa djecom, koju su ustaše oduzele u logoru. Kada se vratila kući, zatekla je samo zgarište, i bunar…
Teško podnijela raspad Jugoslavije
Milan Bulić kaže da se o Persi i pjesmi posvećenoj Titu, prije posljednjeg rata, povremeno pisalo, ali nakon ovog rata slabo ili nikako. Dolazili su nekada u Bjelajce, sjeća se Milan, mnogi novinari iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada… Sada je i to, prepušteno zaboravu, kao i sve drugo. Ovaj rat je sve to prebrisao.
Raspad Jugoslavije je teško podnijela. Strahovala je da se veliko stradanje Kozare ne ponovi, da se ognjišta ne ugase, kao u vrijeme njene mladosti i ratnog vojevanja.
Ni ovog puta Bjelajci nisu prošli bez crnih marama i leleka. O tome svjedoči spomen ploča na seoskom domu, sa 18 imena i fotografija, sve mladića na pragu života. Pored je urušena stara škola. Krov je propao, sa nje spali mnogi crepovi, ljušti se malter, nema prozora, a ni đačkih klupa, ni katedre…
Opustjelo selo
Nekada veliko selo, sa mnogo kuća, sa velikim porodicama, čami u zimskoj izmaglici. Uspomene su bogate ali je sadašnje vrijeme teško. Nema naroda, govori nam na početku razgovora Dušan Cvijetić, predsjednik Mjesne zajednice.
– Škola je prije rata zatvorena, stalno se smanjivao broj djece i učenika. Neki se raselili, mnogi umrli, izginuli u ratovima. Nismo se oporavili od stradanja u Drugom svjetskom ratu, a zadesio nas je novi, posljednji. U jednom smo gradili Jugoslaviju, u drugom razgrađivali. Nama Kozarčanima je suđeno da se uvijek borimo za slobodu, to je naša svetinja – veli Cvijetić.
U Bjelajcima se mladost svela na desetak učenika koji autobusom putuju u Kozarsku Dubicu, u školu. Ipak, ovdje ne posustaju, ne predaju se, to je njima u krvi. Prošle godine formirali su Zavičajno udruženje, sa primarnim zadatkom da obnove školsku zgradu.
– Međutim, dopali smo u probleme – kaže Cvijetić.
– Ni to ne ide lako. Nekada smo, poslovni dio zgrade ustupili preduzeću HPK da ovdje otvori trgovinu. To nam je bilo potrebno. Poslije je došla takozvana tranzicija, HPK je privatizovan a mi prinuđeni da sada od njih kupimo objekat, kojeg smo izgradili i poklonili. Skupština opštine, to je HPK-u prenijela u vlasništvo. Sada naše selo zavisi od stečajnog upravnika u Drakseniću, u bivšoj tvornici za preradu kukuruza – požalili su nam se u Bjelajcima, selu gdje je školu nekada pohađalo 150 učenika, a sada nema toliko na spisku stanovnika svih generacija.
Dok je Kozare živjeće Persini stihovi
Za Bjelajce, za njegov napredak, podsjeća, borila se i pokojna Persa Ristić, držala govore, dočekivala i ispraćala glavare i vladare. Pisala je pjesme, ali i zahtjeve za seoske potrebe, Opštini i državi. Dušan Cvijetić se hvali da je bila njegova prva komšinica.
– Kupovao sam koverte za nju, kada sam išao u školu. Imala je svesku sa svojim pjesmaricama. Tu je bilježila sve što bi smislila, stih, poruku, neku drugu pisaniju – sjeća se Dušan Cvijetić ugledne mještanke Perse Ristić, pored čijeg groba često zastane, pokloni se, zaćuti…
Sjećanje na Persu njeguje i Duško Čolić, čiji su roditelji ovdje doselili iz Kotor Varoša.
– Dugo sam radio u Austriji, nedavno sam se vratio u Bjelajce. Kada god sam čuo pjesmu “Druže Tito, mi ti se kunemo” osjećao sam se srećno. Tada me obuzimala neka jeza, raslo je uzbuđenje. Zbog Perse i moga kozaračkog kraja, koji je u istoriji postradao ali izrodio junake, pjesnike, vojnike, učene ljude… Zato, dok je Kozare, živjeće Persini stihovi, jer oni pripadaju slavnoj epohi naše istorije. Time se ponosim – odlučan je i privržen istoj, slobodarskoj ideji Duško Čolić, jedan od vernih čuvara uspomena ovog sela na obroncima slavne Kozare.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu