Očajni roditelji kojima su ljekari rekli da im je dijete, u međuvremenu, postalo takozvani palijantivni pacijent ili drugim riječima čeka se samo kraj, pokušavaju na sve načine da nađu lijeka svom sinu bilo gdje u zemlji, odnosno da prebace sina u Beograd.
Kako za “Blic” navodi otac mališana Milan Stojković, njegov sin je svjestan, maše ručicama, drma nožicama, “lepo izgleda”, ali diše pomoću respiratora.
Ne gube nadu, kako kaže, jer dok ima “grama života u njemu oni neće prestati mu traže spas”.
Milan je, prema sopstvenim riječima, nekoliko puta molio ljekare da dijete prebaci u Beograd ili u bilo koje drugo mjesto gdje bi možda bilo leka, ali su ti pokušaji propali.
Očajni smo. Ljekari su nam savjetovali da kupimo respirator kako bi mališan mogao da dođe kući u, 70 kilometra, udaljeni Despotovac. Rekao sam da je to nemoguće. Objasnio sam da nisam ljekar i da ne bih znao šta da radim s djetetom i kako da ga “kačim” na respirator. Takođe, objasnio sam im da u Despotovcu nestaje struja i to vrlo često. Zna da je ne bude od ujutru do uveče. Pitao sam kako bi onda moj sin disao i dobio odgovor da kupim agregat. Ne znam šta da kažem. Tokom tih sedam mjeseci sam se razbolio, dobio visok pritisak, lijekove i takav moram da radim. A nije mi do života – priča za “Blic” taj nesrećni otac.
“Ne optužujem nikoga samo želim da nađem sinu lijeka”
On ne optužuje ljekare ni za šta, kako kaže, već samo želi da dijete, ako već ne može da se liječi u Kragujevcu, “prebaci u bilo koju drugu zdravstvenu ustanovu gdje postoji mogućnost da se proba liječenje jer ne može skršetnih ruku da čeka smrt svog jedinca”.
Sve je počelo, kako opisuje, kada je njihov sin napunio četiri meseca i dobio epi – napad.
– Mislili smo da je u pitanju epilepsija. Odveli smo ga hitno u Klinički centar u Kragujevcu, gdje su ljekari ustanovili encefalitis ili upalu mozga i meningitis ili upalu moždanica virusnog porijekla. Moja supruga je provela s djetetom 15 dana u Kragujevcu, koliko je trajalo njegovo liječenje. Potom su ih otpustili kući. Sve je bilo u redu mjesec dana. Potom je dijete 29. maja ove godine dobilo ponovo epi – napad. Opet smo završili u kragujevačkom kliničkom centru i od tada moj sin više nije napuštao bolničku sobu. Takođe, sve to vrijeme smo zbunjeni jer ne znamo o čemu se, konkretno, radi, osim što je potupno ista dijagnoza kao i prvi put – navodi on.
Prema njegovim riječima, mališan je pre tri mjeseca bio na ispitivanju u beogradskom Institutu za majku i dijete.
– Proveo je mjesec dana u njihovoj bolničkoj sobi. Ljekari u Beogradu rekli su nam da je činjenica da nam je dijete na malo dužem lečenju, ali da ima nade. Neurološki je zaostajao za svojim vršnjacima zato što još nije počeo čvrsto da sjedi i drži glavicu. Tada je sve bilo u redu. Mogao je da vidi i čuje. Vraćen je u Kragujevac. Tamo su ga prije dva meseca, a po povratku iz Beograda, prikačili za respirator. Zvali su nas da potpišemo pristanak da mu urade malu intervenciju na vratu, odnosno da kroz mali rez ubace u dušnik cjevčicu preko koje će moj sin biti povezan na mašinu – priča taj nesrećni otac.
“Samo se čeka kraj”
Milan navodi da su pristali na intervenciju, a ljekari su objasnili da njegovo dijete stavljaju na respirator da mu “oslobodili nosić i usta da bi mogli da ga nauče da guta”.
– Naravno, sve što treba neka rade ne bi li ga izliječili. I, tada saznajemo da nam je sin postao palijativni pacijent. To znači, kako su nam objasnili u bolnici, da je prognoza takva da je moj sin došao do kraja, faktički – on umire. Rekli su da je u Kragujevcu “na njezi” i da ga oni održavaju u životu. Razlog za takvo stanje jeste što moj sin ne može samostalno da diše. Nisu mi rekli zbog čega i šta se sve desilo. Njihove riječi su da dijete ne može da se izliječi i da su uradili sve što su mogli. Prije dvije nedjelje ljekari su me obavijestili da moj sin ne čuje i ne vidi – kaže taj otac.
On objašnjava da je to bio strašan udarac za suprugu i njega.
– Rekao sam: “Dajte šansu da moje dete vodimo gdje treba” i dobili odgovor da su već iz Kragujevca zvali ljekare u Beogradu koji su odbili da prime palijativnog pacijenta. Sin mi je sedam meseci u bolnici. Njegovo stanje ne ide na bolje ali se i ne pogoršava. On napreduje, lijepo izgleda, svjestan je, maše ručicama, mrda nožicama. Zvao sam i sam Tiršovu i dobio odgovor da se prebacivanje pacijenta odvija između zdravstvenih ustanova, a ne ovako. Stvarno sam očajan. Bolestan. Nije mi ni do čega. Imam samo to jedno dijete. Moja supruga je u strašnom stanju. Neću da odustanem od svog sina. Probaću sve što je u mojoj moći – završavataj otac.
Prof. dr Predrag Sazdanović, direktor Kliničkog centra u Kragujevcu, potvrđuje za “Blic” da je dijete već dugo kod njih na liječenju i dodaje da je u pitanju težak pacijet.
– U Kliničkom centru “Kragujevac” postoje aposlutno svi uslove za liječenje takvih pacijenata. Iako je dijete težak pacijent ukoliko roditelji insistiraju da ga prebacimo u neku od tercijalnih ustanova u Beogradu, mi ćemo to da učinimo. Dosad smo uradili sve što protokol predviđa kada je liječenje tog pacijenta u pitanju – kazao je prof. dr Sazdanović.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.