Ali, djeca nisu loša, nego su drugačija od nas, našeg sjećanja na djetinjstvo i kako bi ono trebalo da izgleda. To su, srećom, primjetili prosvjetni radnici, oni najbolji, koji su shvatili da moraju promijeniti pristup prema modernim đacima, tik-tok omladini, koja odrasta uz mobilne telefone i blještave sadržaje društvenih mreža.
Djeci više nije dovoljno da uče iz udžbenika, to nije njihov prozor u svijet. Oni lekcije traže na internetu, klasične enciklopedije su za njih prevaziđene. Ako hoćemo da podstičemo njihov razvoj, i mi odrasli moramo iskoračiti u nepoznato. Dok mi njih učimo tradicionalnim vrijednostima, oni nas uče savremenim tehnologijama. Isključivost nije dobra ni za koga.
Možemo zato biti ponosni na nastavnike i profesore koji nam svojim primjerom pokazuju da cijelog života vrijedi učiti. Zahvaljujući prosvjetarima koji razmišljaju izvan okvira, koji osluškuju interesovanja svojih đaka, i nastava ide u korak s novim milenijumom. Šteta je, naravno, što se u svakoj školi tu radi o pojedincima, jer se za takve časove treba dodatno i pripremiti.
Priprema ne znači da profesori trebaju izigravati cirkusante na času, kako to lijepo objašnjava jedna nastavnica: “Bitno je da znate koje teme djecu interesuju i onda ih nesvjesno uvučete u lekciju”.
Pogrešno je što naš obrazovni sistem tjera djecu da budu suvi odlikaši, umjesto da ih podstiče da kritički razmišljaju. Djeca uče za peticu, jer se samo odličnom đaku daje prilika da bira koje će zanimanje kasnije izučavati. Svako dijete je za nešto talentovano, a nastavnici i roditelji im trebaju pomoći da otkriju u čemu su najbolji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu