Za razliku od njihovih vršnjaka koji maštaju o novim mobilnim telefonima, biciklima i skupim igračkama, ova trojica dječaka žele samo topli dom i da na njihovoj trpezi svaki dan osvane barem kora hljeba, jer su bezbroj puta do sada u školu otišli gladni.
Volio bih da imam svoju sobu, da mogu da učim i da se igram sa braćom i drugarima iz razreda i da imamo kupatilo da se okupamo, da mama više ne pere veš na ruke – stidljivo je ispričao devetogodišnji Bojan, piše Glas Srpske.
Iako nemaju osnovne uslove za život, u školi nižu samo četvorke i petice. Sa ocem Sinišom i majkom Zorkom preživljavaju u skromnoj, neuslovnoj kući. Svih petoro spavaju u istoj prostoriji koja im je i spavaća i dnevna soba. Sa Kneževićima stanuje i Zorkina majka Rosa Trivunović (73), koju takođe život nije mazio. Trojica sinova su joj umrli, a nakon smrti supruga, došla je sa Kruševa Brda kod kćerke.
Skromna nedovršena kuća, bez izolacije i fasade štiti ih jedino da ne spavaju pod vedrim nebom. Vlaga se uvukla u svaki ugao, a i ono malo stvari što imaju su dotrajale.
Kroz pukotine na zidovima ljeti im se uvlače insekti u kuću, a zimi studen. Jedva uspijevaju da zagriju prostoriju. Kupatilo nemaju, a higijenu obavljaju kako znaju i umiju. Tek prije nekoliko mjeseci, nakon šest godina mukotrpne borbe, priključena im je voda. Majka Zorka, ponosna na trojicu sinova, plačući priča za da je donosila vodu da ih okupa u lavoru da im niko ne prigovori u školi za higijenu.
Koliko je breme života na njenim leđima, iako ima tek 34 godine, svjedoče bore na licu i ruke ispucale od hladne vode, jer veš pere ručno.
– Boli me što odrastaju sami, bez igdje ičega, jer često nemam ni da im dam da jedu. Gledaju kako druga djeca kupuju sladoled, a oni željni svega. Voljeli bi da im dođu drugari iz škole, ali gdje da ih dovedu, vidite i sami – priča Zorka drhtavim glasom, pogleda uprtog u trojicu dječaka.
Preživljavaju od poneke dnevnice koju ona ili suprug zarade. Zahvaljujući humanim ljudima, priča Zorka, njen suprug Siniša dobio je prije mjesec posao u kotorvaroškoj Fabrici obuće “Sportek”.
Kada počne sezona gljiva i šumskih jagoda, jedanaestogodišnji Brane sa majkom odlazi u šumu, ne bi li nabrao dovoljno plodova da proda i tako zaradi džeparac za sebe i braću.
– Djeca ustaju svako jutro u šest sati, spremaju se u školu i pratim ih svaki dan dva i po kilometra do autobuske stanice. Ne smijem ih pustiti same, daleko je, slabo naseljeno, ima divljači, strepim za njih. Zimi je najtež – ističe Zorka dodajući da joj je hiljadu puta došlo da digne ruke od života, ali da ne može djecu ostaviti same da se pate.
Noćima ne spava, bdijući nad djecom sa suzama u očima, a svako novo jutro nosi neizvjesnost da li će imati marku da im da da kupe kifle da pojedu na putu do škole. Skrivajući se u bakinom krilu, osmogodišnji Goran, najmlađi među braćom, slušajući majčine riječi stidljivo briše suze u nadi da će humani ljudi pogledati njegovu porodicu i pomoći koliko mogu, piše Glas Srpske.
Bolest
Zorka Knežević je ispričala, da je osim borbe za golo preživljavanje, njena porodica prije nekoliko godina izvojevala još jednu tešku bitku.
Njen sin Bojan se razbolio i pao u komu. Zahvaljujući intervenciji ljekara i zaposlenima u Helikopterskom servisu RS hitno je prebačen na liječenje u Beograd, gdje mu je uspješno odstranjen tumor na mozgu.
– Ima alergiju, ne bi smio u prašinu i prljavo, a vidite da uslove za higijenu nemamo. Preživljavamo kako znamo i umijemo – rekla je Zorka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu