Ona je u ovoj kulturnoj instituciji zaposlena već 17 godina i do sada je uradila oko 75 pozorišnih scenografija, dosta njih i za televiziju, kao i za pet igranih filmova, tri igrane serije, te veliki broj manifestacija javnih događaja.
– Pozorište je za mene nešto posebno. To je spoj svih umjetnosti koje postoje. Ponosna sam na scenografije koje sam radila za predstave „Švajcarska“, „Naši dani“, „Porodične priče“, „Radnička hronika“, ali posebno želim da izdvojim operetu „Orfej u podzemlju“ – projekat, koji je bio jako zahtjevan, a čiji je rezulatat na kraju bio dosta dobar, s obzirom na to da smo imali mala materijalna sredstva. Za tu operetu sam radila i scenografiju i kostimografiju. Svi koji su učestvovali u tom projektu imali su ogroman entuzijazam i energiju da to izvedemo do kraja i da sve bude onako kako treba, u čemu smo na kraju i uspjeli. Opereta je imala mnogo učesnika – više od 80 kostima – prisjeća se Purković Macan.
Kada sarađujete sa rediteljima, koliko imate slobode? Ako imate postavljene uslove, na koji način uspijevate da iskontrolišete maštu?
– To se vremenom nauči. Na početku nisam znala vještine komunikacije, prije svega sa rediteljem, ali vremenom ih upoznajete, kao i njihov rad i pokuštavate da im se prilagodite, a iz toga da izvučete svoju korist, odnosno da dobijete upravo tu slobodu, koja je jako bitna za bilo kog umjetnika. Ako vas neko ograniči, vezuje, onda vi ne možete da stvarate kako treba. Slobodu dobijete i iz međusobnog povjerenja. Ako reditelj vidi vaše prethodne radove, ako prepozna kvalitet u vama, svakako će vam dati slobodu. Mogu da se pohvalim da sam za sve predstave, koje sam radila u zadnjih četiri, pet godina, od strane reditelja imala potpunu slobodu. Naravno, dobijem instrukcije od njega, jer je on, na kraju, odgovoran za kompletnu predstavu, ali sloboda koju dobijem kako bih realizovala svoju ideju, viziju, nekog dramskog teksta, ne može se platiti ničim.
Koja je razlika kada radite za neki TV projekat, a koja kada radite za pozorište?
– Razlike su orgomne, pogotovo između televizije i pozorišta, a nešto manje između filma i pozorišta. Kada pričam sa studentima, uvijek im kažem da je, po mom mišljenju, a i mišljenju struke, TV scenografija najjednostavnija oblast, jer pratite trendove u dizajnu enterijera i TV scenografija. Potrebno je da je ona vizuelno jako lijepa, dopadljiva, naravno da prati dramaturgiju emisije za koju se radi, i da ispuni tehničke uslove. Kada se radi o pozorištu to je nešto sasvim drugačije. Vi u pozorištu kreirate umjetnost. Pravite sliku koja je nešto prvo sa čim se gledalac susreće i što ugleda kada se podigne zavjesa i upali svjetlo na sceni. Stvaranje pozorišne scenografije je jako zahtjevan posao. Nije ni malo jednostavno, jer vi kroz tu scenografiju pokušavate gledaocima da pošaljete neku poruku, da im date jasan znak te predstave. Moje scenografije su rijetko rađene u realizmu. Trudim se da to bude zaista umjetnost, da im pošaljem jasan simbol, a da opet sve to likovno jako dobro izgleda.
Koliko vremena Vam treba za jednu scenografiju i kako izgleda proces stvaranja?
– Proces nastanka scenografije je „školski“. Prvo pročitate tekst, koji imate kao predložak, zatim ide razgovor sa rediteljem i onda se pristupa izradi skica. Kroki skice prvo radim ručno, potom ih pokazujem reditelju. Uvijek je to više prijedloga i onda se odlučimo za jedan koji dalje razrađujem (u zadnje vrijeme na računaru, nekada davno se sve to radilo ručno). Nakon što uradim skicu u 3D programima, onda pristupam izradi tehničke skice, koje dalje prosljeđujem majstorima na izradu, a nakon toga slikari su ti koji obrade scenografiju. Dalje ide tehnička proba, namiještanje, dizajn svjetla i premijera. Vremenski sve to, od prvog razgovora sa rediteljem, pa do samog finiša, otprilike traje dva mjeseca.
Predajete scenografiju i kostimografiju na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Šta savjetujete studentima?
– Svaka sljedeća generacija koja dolazi, za mene je bolja i genijalnija. Raditi sa ljudima koji se bave umjetnošću za mene je ogromna privilegija. Iz časa u čas, učim studente, ali i oni uče mene nečemu novom i lijepom. Savjetujem ih da budu iskreni u umjetnošću kojom se bave, da žive umjetnost, da ne žive samo konkretnu umjetnost kojom se oni bave, nego da budu u svim umjetnostima. Na primjer, ako se bavite slikarstvom, mislim da vam treba i inspiracija iz drugih vrsta umjetnosti. Zato studentima savjetujem da što više slušaju, da uče, napreduju, a prije svega, pokušavam kroz priču da ih naučim da budu dobri ljudi.
Na čemu sada radite?
– Trenutno radim scenografiju za predstavu „Hamlet u selu Mrduša Donja“, u režiji Nikole Kolje Pejakovića. Ušli smo već u realizaciju scenografije i očekujemo premijeru negdje pred Novu godinu.
Bavite se i likovnom umjetnošću. Koliko imate vremena za slikanje?
– Stalno čekam vrijeme kada ću imati mnogo više vremena za bavljenje slikarstvom, jer to je moja prva ljubav u umjetnosti. Kao jako mala shvatila sam da želim da budem slikar i sve je išlo prema tome. Vrlo rano sam znala da ću upisati umjetničku srednju školu i likovnu akademiju, ali vremenom sam upoznala pozorište i pokušala da spojim tu vrstu umjetnosti sa slikarstvom. Mislim da sam dobro uradila, jer uživam u scenografiji, koliko i u slikarstvu. Sada nemam mnogo vremena za slikanje, ali nadam se da će se to promijeniti. Bavim se i ikonopisom i imala sam prije dvije godine izložbu u Izložbenom salonu Narodnog pozorišta RS, a prije nekih 15 godina izlagala sam i u KC Banski dvor, takođe u Banjaluci. Ikone radim za svoju dušu, za prijatelje. Ne radim ih komercijalno.
Vi ste i majka. Uspijevate li da uskladite porodicu i posao?
– Kada sam odlučila da budem majka, rekla sam sebi da će to biti moje prvo zanimanje dok djeca ne porastu, a vjerujem da će to ostati i kada postanu svoji ljudi. Imam dva sina. Njih sam stavila na prvo mjesto. Mislim da je veoma bitno za svaku ženu, ako odluči da bude majka, da joj to bude na prvom mjestu. Naravno, ne mogu da živim bez umjetnosti i svog posla. Često se taj posao nosi kući, jer kada ste u procesu nastanka jedne scenografije, to nije isto kao posao od osam do četiri, pa kada završite da više ne mislite o njemu. To je stalno negdje u podsvijesti, ali trudim se da to ne remeti moj privatni život i majčinstvo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu