Doživjeti stotu, na planini, usred šume: U čemu je tajna dugovječnosti stare dame iz Han Pijeska (FOTO, VIDEO)

To su slatke muke, kojima su okupirane tri vrijedne bibliotekarke Narodne biblioteke „Branko Čučak“ u Han Pijesku.

Sto godina biblioteke – to možda i nije neki jubilej u Pragu, Parizu, ili Novom Sadu, ali kada hram knjige i kulture opstane cijeli vijek u malenoj varoši usred šume, visoko u bosanskim planinama, onda je to podatak za respekt.

– Nije važno gdje živite, nego kako živite i sa koliko posvećenosti radite svoj posao. A nas tri stvarno volimo i svoj gradić i knjige i trudimo se da se naši sugrađani u bibilioteci osjećaju, kao u svojoj kući – kaže direktorka biblioteke Ozrenka Đurić Radulović.

Da su Ozrenka i njene koleginice Jelena Jela Josić i Milada Tomović u ovom naumu uspjele, uvjerila se na licu mjesta i ekipa Srpskainfo.

Dok smo razgledali knjige, karte, slike, karikature… u bibioteku su utrčali razdragani osnovci. Završili su sa nastavom, pa došli u „svoju biblioteku“, da se malo poigraju, da vide ima li novih knjiga i slikovnica, popričaju sa tetama, pozajme štivo, kojim će se zabaviti kod kuće.

Imaju i mališani iz Han Pijeska pametne telefone, kao i njihovi vršnjaci iz većih i bogatijih gradova, ali oni vjeruju da ekran ne može zamijeniti dobru staru knjigu.

Tako misli i Dušan Dragić (10). Ovaj dječak je, kako kažu bibliotekarke, odrastao među knjigama. Ima deset godina, a već šest godina je aktivni član biblioteke.

– Prvi put me ovamo dovela moja baka Željka Pečenica. Nisam tada imao ni četiri godine. Kad sam vidio sve ove knjige, slovarice, slikovnice, rekao sam sam sebi: vau, ovo je fantastično! I od tada dolazim u biblioteku bar jednom sedmično – kaže Dušan.

U biblioteci je, kaže, naučio da čita i piše, pa i danas, iako koristi internet „više vjeruje onom što piše na papiru“.

Vjeruje i bibliotekarkama, pa često sa njima razgovara, kad god ima neku dilemu i otkrije neko novo interesovanje. A interesovanja ima na pretek, pa se tako stalno koleba, šta će biti kad poraste. Danas bi da bude fudbaler, sutra ljekar, prekosutra – bibliotekar.

– Možda ću biti pisac, već sam napisao nekoliko kratkih priča. Prvu, „Priču o dva lovca“ napisao sam kad sam imao sedam godina – kaže Dušan.

Ako se njegove  književne ambicije ostvare, Dušan će, možda, biti nasljednik Branka Čučka, čuvenog pjesnika i boema iz ove male planinske varoši, po kojem biblioteka u Han Pijesku nosi ime. A možda i neće.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

– Videjećemo kud će ga odvesti život, ali važno je da je naš Dušan, kao i njegovi drugari, sretno i radoznalo dijete, a biblioteka je tu da im obogati djetinjstvo – kaže direktorka Ozrenka Đurić Radulović.

U biblioteci se organizuju brojne igronice, izložbe i kreativne radionice za djecu. Mališani ne plaćaju članarinu, kao ni penzioneri, a za odrasle zaposlene Hanpjesčane ona iznosi simboličnih 10 KM godišnje.

Osim što „gaje“ čitalački podmladak, u biblioteci vode računa i o veteranima – upravo pripremaju svečani prijem za penzionere.

– Imamo ukupno oko 300 aktivnih članova, što nije loše za gradić od oko 1.000 stanovnika – kaže Ozrenka Đurić Radulović.

A prije 100 godina, kada je cijela priča počela, čitalaca je bilo deset puta manje.

U analima će ostati zapisano da je odlukom Ministarstva prosvjete Kraljevine Jugoslavije 1923. godine u Han Pijesku, maloj varoši na 1.100 metara nadmorske visine, osnovana „narodna knjižnica i čitaonica“.

Šest godina kasnije, 1929., bibiloteka je imala knjižni fond od „129 svesaka“ i  31 člana, na čelu sa predsjednikom Dušanom Gakovićem, koji je bio šumski upravitelj.

U to vrijeme velika većina mještana je bila nepismena, a izuzetak su bili samo činovnici, sveštenici i stručnjaci u šumskoj upravi.

Poslije Drugog svjetskog rata rad biblioteke je obnovljen i ona je imala ključnu ulogu u opismenjavanju i prosvjećivanju naroda.

U maju iduće godine hanpijesačka biblioteka će, nizom manifestcija, obilježiti stotu godišnjicu rada.

Neće im biti prvi put da organizuju značajne kulturne događaje. Književne večeri, diskusije, naučni skupovi i tradicionalne manifestacije, kao što su „Čučkovi književni dani“ i manifestacija „Tradicija i književnost“, za njih su dio redovnog posla.

Mnogima je ostalo nejasno kako ova mala biblioteka, sa samo troje zaposlenih i skromnim budžetom, uspijeva sve to.

-Ne treba tu novca, treba puno truda, treba da se radi. I znanja treba, ali i  spremnosti da, ako nešto ne znaš, tažiš pomoć od najboljih – priča Ozrenka Đurić Radulović.

Bibliotekarke iz Han Pijeska itekako su spremne za to i zato ova biblioteka sarađuje sa Univerzitetima u Istočnom Sarajevu, Banjaluci i Beogradu, sa Arhivom Srpske pravoslavne crkve i Arhivom Jugoslavije, sa bibliotekama iz cijele Srspke.

Zato su u ovom malom mjestu posjetiocima dostupne ne samo rijetke i vrijedne knjige, nego i bogata arhivistička građa i mala, ali vrijedna muzejska zbirka.

Ovdje su, recimo, pohranjene mape, fotografije i novinski članci, koji svjedoče da je prije skoro 100 godina Han Pijsak imao teniske terene i da su ovamo u lov dolazili državnici sa evropskih dvorova.

Za istoriju biblioteke vezane su i brojne anegdote, a u jednoj o njih je glavni junak akademik Rajko Kuzmanović, bivši predsjednik RS.

Prije mnogo decenija, kad je spremao svoj doktorski rad iz oblasti ustavnog prava, Kuzmanović se našao pred izazovom: nikako nije mogao naći literaturu za svoj rad.

Kad su mu rekli da knjige, kojih nema ni u Beogradu ni u Banjaluci, može naći u biblioteci u Han Pijesku, mislio je da je u pitanju neka šala. Ali, upravo ovdje je našao potrebnu literaturu.

– Kasnije nam je, u znak zahvalnosti, poklonio dio svoje bogate biblioteke – kaže Ozrenka Đurić Radulović.

Ove knige sada zauzimaju počasno mjesto u nedavno formiranom odjelejnju za društvene nauke hanpjesačke biblioteke.

U starom zdanju nekadašnjeg Sokolskog doma u Han Pijesku iz godine u godinu je sve više knjiga, čitalaca, pozitivne energije. Stara dama, koja je zakoračila u stotu, živi eto svoju drugu mladost.

Fotelja kralja Aleksandra

Han Pijesak, po nadmorskoj visini najviša, a po broju stanovika jedna od najmanjih opština u Republici Srpskoj, decenijama je poznata po bogatim šumama i netaknutoj prirodi, ali i po Lovačkom dvorcu kraljevske porodice Karađorđevića.

Danas je taj dvorac samo tužna ruševina, ali u planu je njegova obnova.

Upravo u bibilioteci se čuvaju posljednji komadi namještaja iz nekad luksuzng dvorca: dvije vitrine, postolje velikog radnog stola, te fotelja, koja je pripadala kralju Aleksandru Karađorđeviću, graditelju lovačkog dvorca.

U februaru je njegov praunuk, princ Filip Karađorđević, posjetio Han Pijesak i biblioteku. Tada je, prvi put nakon 80 godina, jedan Karađorđević sjeo u staru kraljevu fotelju.

U knjizi utisaka princ Filip je zapisao da je zahvalan kulturnim poslenicima iz Biblioteke u Han Pijesku, što su sačuvali ove vrijedne predmete iz zaostavštine njegove porodice.

Legati dva Branka

Uz Legat Branka Čučka, biblioteka u Han Pijesku je nedavno obogaćena i Legatom Branka Brđanina Bajovića, sa ukupno 650 bibliotečkih jedinica.

Ovaj poznati književnik i dramaturg ostavio je najviše knjiga iz oblasti dramturgije i teatrologije, ali i brojne zanimljive predmete, poput plakata za pozorišne predstave na kojima je radio u Narodnom pozorištu RS u Banjaluci.