Ipak, najdramatičnija sjećanja nikada neće izblijediti.
Grad Niš je sada pobjednik. Na intenzivnoj njezi nema kovid pozitivnih. Međutim, zidovi intenzivne njege pamte različite sudbine ljudi, patnje, strijepnje, borbe i napore ljekara.
Niški ljekari govore o najtraumatičnijim momentima borbe u ovih 426 dana, o danima koji će pamtiti čitav život.
Pomoćnik generalnog direktora UKC Niš i nekadašnji rukovodilac jednog od kovid centara, prof. dr Goran Stanojević kaže za Blic da nikada neće zaboraviti dan kada je zidine gerontološkog centra probila korona.
Vječno ću pamtiti taj 13. april. Pacijente su nam dovozili autobusima
– Nikada neću zaboraviti dan kada smo u roku od 24 časa zbrinuli 211 pacijenata, a do 18. aprila skoro 400 zaraženih pacijenata sa srednjeteškom i teškom kliničkom slikom. Naglasio bih ponedjeljak 13. april, dan koji ću pamtiti vjerovatno čitav život, kada smo primali pacijente uglavnom iz Gerontološkog centra, izuzetno stare, sa izraženim pratećim oboljenjima. Korisnike GC u Nišu su dovozili, između ostalog, sanitetima Hitne pomoći, ali i autobusima. Primali smo pacijente do kasno u noć. Svi članovi ekipe iz prethodne smjene, kojima je isteklo radno vrijeme ostali su tu bi pomogli kolegama i koleginicama da što brže i efikasnije zbrinu veliki broj starih i oboljelih pacijenata – priča profesor Stanojević.
Razorile su me smrti trudnice (27) i momka (21)
Dr Milan Elenkov, anesteziolog, može možda i najbolje da opiše 426 dana borbe za život kovid pacijenata na intenzivnoj njezi u Kliničkom centru Niš pošto je bio u ulozi i ljekara i pacijenta.
– Razbolio sam se od korona virusa tokom drugog talasa. Tri nedjelje sam ležao na intenzivnoj njezi. Trebalo mi je poslije još dva-tri mjeseca da se u potpunosti oporavim, ali sam zbog kolega odlučio da se ranije vratim na posao pošto moje iskustvo nije samo medicinsko već i životno – naglašava dr Elenkov.
Kaže, čitav tim na intenzivnoj njezi KC Niš radio je kao prava ekipa.
– Takva smo ekipa da možemo sada da sjednemo i smijemo se sedam dana, ali isto tako i da zajedno plačemo zbog svega što smo doživeli i preživjeli u prethodnom periodu – objašnjava anesteziolog, koji praktično od početka pandemije radi u KC Niš iako je zaposlen u Opštoj bolnici u Pirotu.
Nažalost, razloga za tugu ima previše.
– Mnogo mladih nam je otišlo. Najmlađi je bio 2000. godište, momak iz Vranja. Kada se tako nešto dogodi, onda više ne možeš ni da rezonuješ pravilno kao doktor. Otišla nam je i trudnica iz Zaječara 1994. godište. Sjećam se da nam je došla s infektivne i već sutradan ujutru joj krenuo prirodni porođaj iako je bio planiran carski rez. Iz ove perspektive mogu da kažem hvala bogu da joj je krenuo prirodni porođaj – naglašava Elenkov.
Sjeća se svake sekunde borbe za život trudnice.
– Kada se porodila, bili smo srećni što je beba živa i zdrava. Ali nažalost, trudnica se pogoršalo stanje jer je imala HELLP sindrom koji joj je zajedno sa koronom uništio organizam i ubrzo je umrla. Pitanje je da li bi beba bila živa da nije krenuo prirodni porođaj pošto je carski rez uvijek rizik pogotovo ako se ima u vidu da su pluća trudnice bila u jako lošem stanju zbog korona virusa – podvlači Elenkov.
Ljekari u kovid bolnici teško da mogu da odvoje emocije i posao pošto se sa pacijentima često i sprijatelje.
– Raznijela me je smrt dvojice pacijenata starih oko 40 godina. To su ljudi koji su imali malu djecu. Vi dok ih liječite pričate sa njima, dajete im savjete i upoznajete ih u potpunosti, postanu vam prijatelji praktično. U jednom trenutku vidite da oporavak dobro ide i mislite da će se izvući. Da bi odjednom došlo do pogoršanja i njihove smrti – ističe dr Elenkov.
Djevojka (25) me je molila: “Doktore, pomozite mi”, nije izdržala
Dr Dragan Branković iz opšte bolnice Aleksinca čak pet puta je u dužim intervalima bio dio medicinskog tima na odeljenju intenzivne njege u Kliničkom centru Niš. Najduže tokom još aktuelnog posljednjeg talasa. Došao je 2. novembra i ostao sve do prošle subote, 15. maja. Kaže, ko nije bio u koži ljekara iz kovid bolnice ili barem u njihovom skafanderu, ne može na pravi način da razumije kroz šta sve prolaze u borbi za život pacijenata.
– Najgore od svega je što se vi mučite, dajete sve od sebe, pokušavate sve što znate, a vidite da pacijent samo tone i tone i da ga gubite dok ga na kraju u potpunosti ne izgubite. Kada se to desi, osjećate se nemoćno i poniženo, ne možete noćima da spavate. Preispitujete se da li ste mogli nešto bolje ili drugačije da uradite. Ali, opet, nemate mnogo vremena jer novi pacijenti stalno dolaze – opisuje dr Branković.
Sagovornik nikada neće zaboraviti borbu za život davedesetpetogodišnje djevojke iz Jagodine.
– Imala je srednjetešku sliku, nije bila na respiratoru. Disala je spontano, ali je imala masku koja joj je pomagala pri disanju. Bila je svjesna da bi jednog dana odjednom došlo do naglog pogoršanja. Saturacija joj je padala. Ja sam joj zbog toga najprije stavio drugu masku koja intenzivnije pomaže pri disanju i čvršće prianja uz lice. Međutim, djevojci ništa nije bilo bolje. Sve vrijeme je govorila: doktore, pomozite molim vas. Čak je tražila da joj vratim staru masku – sjeća se dr Branković.
Nažalost, stanje djevojke je bilo sve gore.
– Toliko je bilo loše da smo morali da je stavimo na respirator. Bila je 15 dana na respiratoru, ali nije izdržala. Upoznao sam joj i majku i brata. Imao sam i pacijente koje sam lično poznavao i prije nego što su došli u bolnicu. Najteže je što svi oni i njihove porodice očekuju od vas nemoguće. I onda ne znate šta da im kažete, koliko da budete iskreni sa njima, da li da ima date nadu. To je veoma teško podnijeti, na to koliko god da imate godina iskustva ne možete da oguglate – podvlači Branković.
Otac mi je umro na odjeljenju na kojem radim
– Mnogi od nas su nažalost u ovoj borbi prolazili kroz lične tragedije. Gubili smo u intenzivnoj njezi, u krevetima, na respiratorima koje smo mi podešavali i svoje najbliže – kaže Radmilo Janković, zamjenik direktora KC Niš.
– Tokom iznenadnog junskog talasa, UKC Niš se je suočio sa prijemom velikog broja teških kovid pacijenata koji su dolazili iz Vranja i Leskovca gdje je u tom trenutku harala epidemija. Tih dana u intenzivnu njegu sanitetom iz Leskovca stigli su moji najbliži: najprije brat a nedjelju dana kasnije i otac. Brat se, srećom, izvukao, takoreći isčupao iz kandži smrti. Otac, nažalost, nije. Gledao sam danima bespomoćno parametre gasnih analiza, zurio u monitor i respirator. Spasa mu nije bilo. Tog 12. jula u petak uveče zazvonio je telefon, očekivani poziv. Na displeju telefona Ana D. “Profesore, nismo uspjeli”. Korona je uzela još jednu žrtvu, mog oca, a s njim je otišao i dio mog života. Idemo dalje, desetine saniteta u tom trenutku kretalo je ka nama iz Paraćina, Pirota, Vranja, Pazara. Bitka se nastavlja a mi se nikada nećemo predati.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu