Naime, po svojoj vokaciji, ministar spoljnih poslova BiH trebalo bi da bude neko od karijernih diplomata koji imaju bogato iskustvo u međunarodnim poslovima, neko ko vješto barata stranim jezicima, a školovanje takvog kadra, primjera radi, u bivšoj Jugoslaviji trajalo je godinama.
Isto tako, za poslove ministra u bivšem „sistemu“, koji je često kritikovan kao neuspješan, nadležne resore nije mogao da preuzme neko ko u životu prethodno nije imao bilo kakvih dodirnih tačaka s tom materijom. Pogotovo ne oni koji su diplome visokoškolskih ustanova sticali na sumnjiv način ili su ih, pak, pribavljali na prilično anonimnim privatnim fakultetima.
Prave vrijednosti u ćošku
U BiH je, s druge strane, posljednjih godina potpuno drugi slučaj. Tako je, na primjer, na poziciju ministra spoljnih poslova BiH, po političkom dogovoru, postavljen Elmedin Konaković, lider NiP, koji je po svom obrazovanju profesor fizičkog vaspitanja. Naime, aktuelni ministar spoljnih poslova BiH završio je i magistrirao na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj Univerziteta u Sarajevu, a njegovo prethodno diplomatsko iskustvo može se ocijeniti nulom.
Isto tako, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Staša Košarac, koji ujedno obavlja i funkciju zamjenika predsjedavajuće Savjeta ministara BiH, diplomirao je na Fakultetu za poslovno-industrijski menadžment Univerziteta Union u Beogradu.
O kompetentnosti aktuelnih ministara koji su zaduženi da ovu zemlju vode u „svijetlu evropsku budućnost“ pitali smo za mišljenje karijerne diplomate i ljude s dugogodišnjim iskustvom u međunarodnim poslovima.
Istoričar i bivši diplomata Slobodan Šoja, tako, za Srpskainfo navodi da se od 1996. godine do danas „na prste obje ruke mogu nabrojati ministri na bilo kom nivou vlasti koji su bili najbolje rješenje u datom trenutku”.
– Naša zemlja nije mjesto gdje se sposobnost i odgovornost cijene i koriste za opšti napredak. Da su sposobni i odgovorni ljudi vodili ovu zemlju, ona bi danas bila deset put naprednija. Kad su liberalni komunisti preuzeli vlast u Srbiji 1968. za samo četiri godine preporodili su Srbiju u svakom pogledu, najviše zato što su se držali jednostavne političke filozofije: na ključna mjesta treba postaviti najkvalitetnije i najsposobnije ljude. Slovo nije ostalo samo na papiru jer su zaista najbolji kadrovi bili angažovani. Tito je zaustavio proces preporoda Srbije i za to snosi veliku istorijsku odgovornost – ističe Šoja.
Aktuelni Savjet ministara BiH, čast jednom ili dva pojedinca koji nisu nesposobni, ali od kojih država nema mnogo koristi, prema njegovim riječima, samo je nastavak nekvalitetnih i neinventivnih ljudi koji su privatizovali ministarstva u državnoj vlasti u posljednjih 30 godina.
– Zato bi metodološki bilo pogrešno pominjati dva ili tri imena i analizirati njihovo obrazovanje kad postoji preduga lista onih koji nisu nikad trebali postati ministri jer ih to prevazilazi ili intelektualno ili moralno – dodaje on.
Sljedeća stvar koju, kako ističe, treba navesti je još jedan dodatni hendikep koji imamo u BiH.
– Naime, čak i kad bi se ministarstvo povjerilo nekom kompetentnom ministru, to još nije dovoljno za uspjeh jer obično od njihove „pameti“ korist imaju samo oni. Uopšte gledamo, naši su visoki funkcioneri dvostruko grešni. Prvo, jer su nesposobni, a drugo jer ne dozvoljavaju sposobnima da djeluju. Ponekad za određeno ministarstvo nije suštinski najvažnije obrazovanje već harizma i iskustvo, a naročito menadžerske sposobnosti. U razvijenim i organizovanim zemljama politički ministri imaju u svom ministarstvu brojna stručna lica koja obavljaju posao umjesto ministra. Drugim riječima, škola i obrazovanje su sporedni, a sposobnost i nesposobnost su ključne. To što kod nas funkcije preuzimaju neobrazovani i nesposobni je naša sudbina od koje još neko vrijeme nećemo moći pobjeći i ostaćemo u rukama privatnika koji ne haju za istorijsku odgovornost – zaključuje Šoja.
Raspad kriterijuma
Karijerni diplomata i član Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji, Srećko Đukić, za Srpskainfo ističe da su nekada kriterijumi za ulazak u diplomatiju i državne službe uopšte, bili jako visoki.
– Ti poslovi su predstavljali toliko visoku metu da to nije mogao svako da preskoči. Prvi preduslov je bio da budeš dobar student, naravno na državnom univerzitetu, zatim da položiš prijemni ispit za diplomatiju, da pokažeš određena znanja iz društvenih nauka, od ustavnog uređenja pa do osnova prava i političke ekonomije, kulture… To su bili preduslovi da bi uopšte mogao da uđeš u diplomatiju – navodi Đukić.
U diplomatiji se, dodaje on, počinjalo kao pripravnik, a onda se uspon u hijerarhiji odvijao po tzv. diplomatskim stepenicama.
– Prvo zvanje koje se dobijalo bilo je ataše, sljedeće je bilo treći sekretar, zatim drugi sekretar, pa prvi, a onda idu savjetnik, prvi savjetnik, pa onda ministar-savjetnik, da bi na kraju mogao da konkurišeš za ambasadora. U svakom od tih zvanja, diplomata je morao da provede određeni broj godina, a za prelazak iz zvanja sekretara u zvanje savjetnika morao je da polaže savjetnički ispit. To je bio vrlo ozbiljan ispit, pismeni i usmeni, koji su ocjenjivali univerzitetski profesori – opisuje Đukić profesionalni put karijernih diplomata u bivšoj Jugoslaviji.
Međutim, kako ističe, s promjenom sistema došlo je i do degradacije svih vrijednosti, znanja i zvanja, pa je sada, kako kaže, praktično moguće da se u Ministarstvu spoljnih poslova navedena diplomatska ljestvica ne poštuje, iako je ona „na snazi“ u diplomatijama svih ozbiljnih država.
– Sad kod nas vidimo neke poremećene vrijednosti, a izbori za ambasadore su u 90 odsto slučajeva stvar partije i politike, a ne znanja i zvanja. To je danas slika stanja ne samo u diplomatiji, već u cijeloj državnoj upravi. Međutim, kad se dođe na diplomatsko poprište ne možete tamo da prodajete rog umjesto svijeće. Onaj ko nikad nije bio u diplomatiji ne može se predstaviti kao diplomata, već mora da „hramlje“ niz godina kako bi uhvatio korak s diplomatskim vještinama, znanjima i manirima. To je, inače, opšta pojava u tranzicionim zemljama. Moraće da prođe još mnogo godina da bi se uspostavila prava diplomatija i prava demokratija, a možda to nikad nećemo ni postići – ocjenjuje Đukić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu