Ejmi Vajnhaus, koja je preminula prije 12 godina, bila je perfekcionista i nije voljela da se vraća u prošlost.
Takođe, navodi i da je bila vrlo zatvorena, da je voljela da stvara u intimi, bez prisustva drugih ljudi. Otkrivala je pjesme samo kada je osjećala da su završene, da nema više šta da doda ili oduzme.
Ovo su u predgovoru knjige “Ejmi Vajnhaus: Njenim riječima” zapisali njeni roditelji Miča i Janis Vajnhaus-Kolins, koji su se razveli kada je njihova kćerka imala devet godina. Iza tih slika, bilješki, lista, nedovršenih tekstova pjesama, školskih izvještaja, fotografija iz djetinjstva, koji su nastali na tavanu porodične kuće, sada je izloženo pred svijetom u knjizi “Ejmi Vajnhaus: Njenim riječima”.
Prihodi od ove dirljive i duhovite knjige idu u korist organizacija osnovanih u njeno ime – “Amy’s Place”, centar za rehabilitaciju, ali pitanje je kako bi se Ejmi osjećala da njen mali svijet koji je brižljivo čuvala za sebe bude pred očima javnosti.
Njeni roditelji u predgovoru otkrivaju da je njihova kćerka slučajno ubila svog hrčka, štampali su sliku njenih školskih drugova, i podijelili njenu bolnu tinejdžersku ljubavnu poeziju, kao i tekst pjesme posvećene superheroju – mačku po imenu Baf. Neka imena su ipak cenzurisana, kao što je dio iz školske sveske pod nazivom “ocene momaka”.
Ovo je djelo koje obiluje dječijim radovima i razumljivo je oskudno u pogledu vremena nakon što je debitovala sa prvim albumom “Frank”, koji je objavljen 2003. godine. Tada je već neko vrijeme bila samostalna umjetnica.
Slike igraju veliku ulogu, jer je Ejmi često dodavala opise uz fotografije svoje porodice ili crtala autoportrete sa dugačkom, bujnom kosom, zamišljajući sebe kao “konobaricu koja pravi sendviče”.
Dok su, recimo, “Dnevnici” Kurta Kobejna objavljeni kao kompilacija ogromne količine pisanih materijala tokom cjelokupne karijere umjetnika, ova knjiga je skup kratkih sličica umjesto korespondencije ili manifesta. Ejmi ipak navodi svoje “zaštitne znakove” oko vremena izlaska albuma “Frank”: “1. hodajući bas, 2. slatki džez akordi, 3. hip-hop ritmovi, 4. vožnja činela”.
Ali, nakon njenog moćnog drugog albuma, “Back to Black” (2006), i kasnije, kada joj je život postao sve složeniji, manje je i zapisivala takve momente. Zabilježila je stihove pjesama “Tears Dry on Their Own” i “Love Is a Losing Game” sa ovog albuma, koji ju je vinuo u jednu od najvećih svjetskih zvijezda, osvojio Ajvor Novelo nagradu 2008. godine, a zatim se trag papira gubi.
Rođena je u Londonu 14. septembra 1983. godine u jevrejskoj porodici, a kao dijete je već pokazivala svoju buntovničku stranu, te je sa 13 godina izbačena iz škole. Zbog načina života i čestih skandala njena karijera je počela da ide silaznom putanjom i to u trenutku kada je bila na vrhuncu slave.
Uslijed neodgovornosti i nestabilnosti imala je sve manje nastupa, a posljednji je održala 18. juna 2011. godine u Beogradu. Na ovom koncertu je jedva stajala na nogama, pokušala je da otpjeva tek nekoliko pjesama, nemoćno je plakala na sceni. Nakon toga je otkazana njena evropska turneja.
Samo mjesec dana kasnije, pronađena je mrtva u stanu u Londonu i tako ušla u “Klub 27”, koji se vezivao za mlade umjetnike čiji su životi na vrhuncu karijere okončani preranom smrću, a među njima su Dženis Džoplin, Kurt Kobejn, Džimi Hendriks, Džim Morison, piše Nova.
Ejmi je sahranjena na groblju Edžverberi u prestonici Velike Britanije u krugu porodice i prijatelja. Svoje tajne i strahove je ponijela sa sobom, a svijetu ostavila najbolji dio sebe, svoje pjesme za vječnost.