Većina banjalučkih ljepotica iz prošlosti pala je u zaborav. Ali, o nekima od njih sačuvani su pisani tragovi i fotografije, koje otkrivaju kako je prije 30, 80, ili 120 godina izgledao ideal ženske ljepote. I koje svjedoče da lijepe Banjalučanke nisu bili isprazne “lutke sa naslovnih strana”, nego žene sa biografijom.
U bivšoj Jugoslaviji se pričalo da su Banjalučanke naljepše žene od Vardara do Triglava.
Da to nije tek prazna priča potvrdilo se prije tri decenije, kada su za samo četiri godine tri djevojke iz Banjaluke ponijele lentu misice.
Tajanstvena plavokosa Aleksandra Dobraš, u to vrijeme skromna 17-godišnja srednjoškolka, 1989. je postala mis Jugoslavije.
Dvije godine kasnije njena sugrađanka i imenjakinja Aleksandra Raca ponijela je lentu „Mis Bosne i Hercegovine“ i ušla u najuži izbor za mis SFRJ, a 1993. je Banjalučanka Jasmina Grujić postala prva mis Republike Srpske.
Život u inostranstvu
Mis BiH iz 1991. godine danas se zove Aleksandra Knežević (48), već odavno živi u Beču i ima troje poodrasle dece. Po zanimanju je nastavnica muzike. Zaposlena je u „Gete gimnaziji“ u austrijskoj prestolnici.
– Zadovoljna sam i ispunjena. Lijepo je u uređenom sistemu podizati svoju djecu i raditi s djecom svih boja kože, religija i nacija – kaže Aleksandra Knežević za Srpskainfo i dodaje da su joj izbori za mis samo lijepo sjećanje iz mladosti.
I prva mis Republike Srpske, Banjalučanka Jasmina Grujić (45), danas gospođa Stupar, već decenijama živi u inostranstvu.
Jasmina živi u Minhenu i ima troje odrasle djece. Radi u turističkoj industriji i uspješna je u svom poslu.
Iako se udala sa 18 godina i zbog ljubavi napustila fakultet, djevojkama poručuje da je obrazovanje ključ uspjeha.
Kako je ranije rekla za Srpskainfo, studije, koje je u ranoj mladosti prekinula zbog udaje, nastavila je u Minhenu, uz porodicu, posao i troje djece.
– Nije bilo lako i vrijedilo je. I danas učim i usavršavam se – rekla je Jasmina.
Jasmina i Aleksandra, koje su devedesetih godina prošlog vijeka ljepotom pronijele slavu Banjaluke, i danas izgledaju kao – milion dolara.
Lijepe sestre Glušac
Imala je Banjaluka svoje misice i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Tako je 1932. godine, dakle prije tačno devet decenija, za mis Banjaluke izabrana tada 24-godišnja studentkinja Danica Glušac, kćerka senatora Vase Glušca, čuvenog direktora gimnazije i književnog kritičara.
Kako je zapisao banjalučki istoričar Zoran Pejašinović, „Banjalučani su se nadali da će gospođica Glušac osvojiti najveće priznanje i počast: titulu mis Jugoslavije”. To se ipak nije desilo.
Ali, biće da nade Banjalučana nisu bile bez osnova, jer je Danica bila zaista djevojka izvanredne ljepote.
– Kako su pisale ondašnje novine, žiri je jednoglasno za najljepšu izabrao Danicu Glušac. Misica je imala, kako su novine dodavale, „impozantnu figuru, ističući se kako ljepotom glave, tako i ljepotom stasa“ – zabilježio je Pejašinović.
Lijepa Danica je imala i lijepu sestru. Milica Glušac je, kao 18-godišnja gimnazijalka, 1929. izabrana za mis Tuzle. Naime, porodica Glušac je jedno vrijeme živjela u Tuzli, gde je profesor Vaso predavao u gimnaziji, u kojoj su maturirale i njegove kćerke.
Zanosna kćerka mitropolita Vasilija
Za sestrama Glušac se, naravno, okretao cijeli grad, ali nisu one bile jedine ljepotice na glasu koje su tridesetih godina prošlog vijeka hodile ulicama Banjaluke.
Banjaluka je u to vrijeme bila sjedište Vrbaske banovine i, kako se tada govorilo, „jedan od devet glavnih gradova Kraljevine“. O ljepoti i eleganciji Banjalučanki u doba Banovine svjedoče bojne fotografije i zapisi.
Tako je ostalo zapisano da je profesorka Marina Popović, i kad je zašla u četrdesete, bila žena prefinjene ljepote i izuzetnog šarma. Ova učena, gospodstvena ljepojka, humanitarka i sportistkinja, nikad se nije udavala.
Gospojica Marina, kako su je, s poštovanjem, zvali Banjalučani, bila je kćerka mitropolita banjalučko-bihaćkog Vasilija.
Mitropolit Vasilije se, naime, zamonašio tek u 48. godini, kada je ostao udovac. Prije toga je bio prota u Gradačcu, gde je 1885. rođena Marina.
Marina Popović je bila profesorka i dugogodišnja direktorka Državne ženske građanske škole u Banjaluci. Bila je i članica Aero kluba, aktivna u Crvenom krstu i u društvenom životu grada.
Banjalučki Tadž Mahal
I početkom 20. vijeka, u doba Austrougarske, dok je Marina još bila djevojčurak iz Gradačca, Banjaluka je imala svoje ljepotice na glasu.
Jedna od najljepših je bila Vukosava – Vuka Stričević, kćerka Đorđa Stričevića, bogatog banjalučkog trgovca porijeklom sa Manjače.
Lijepa Vuka je poživjela samo 44 godine. Umrla je 1936. u Beogradu, gdje se udala za industrijalca i dobrotvora Iliju Rankića.
Kako svjedoči Zoran Pejašinović, neutješni udovac Ilija je, u spomen supruzi, podigao hram Svetog Đorđa na Petrićevcu u Banjaluci. Banjalučani tog doba su ovaj hram nazvali „banjalučki Tadž Mahal“.
Ustaše su u Drugom svjetskom ratu do temelja porušile ovu prelijepu crkvu, u kojoj su počivali posmrtni ostaci lijepe Vuke.
Ruža Petra Kočića
Još jedna ljepotica iz dobre kuće je mamila uzdahe Banjalučana početkom prošlog vijeka, prije više od 120 godina. Bila je to Milka Vukmanović, javnosti poznatija kao Milka Kočić, supruga čuvenog književnika i narodnog tribuna Petra Kočića.
Milka je rođena 1882. u Banjaluci, u porodici uspješnog trgovca i preduzetnika. Kasnije se porodica Vukmanovića preselila u Jošavku, gdje je Milkin otac Stevo otvorio hotel, a potom postao i načelnik opštine.
Početkom 20. vijeka, u doba Austrougarske, Jošavka, danas selo pored Čelinca, bila je opštinsko središte.
Lijepa Milka je često dolazila u rodnu Banjaluku, gdje je porodica imala kuću. U gradu na Vrbasu je 1899. počela i njena romansa sa Kočićem, mada su se Milka i Petar znali od djetinjstva. Ali, u međuvremenu je Milka stasala u pravu ljepoticu, što nije promaklo tada stasitom bečkom studentu sa Zmijanja.
Milka se s Petrom viđala tajno, jer su njeni roditelji „bili protivni“ toj vezi. Tajno su se i vjenčali 1904. godine u crkvi brvnari u Romanovcima u Lijevče polju.
Milka je rano ostala udovica, ali je do kraja života ostala vjerna svom Petru.
– Milka je i poslije Petrove smrti, u svojoj 34. godini, bila lijepa i imala je mnogo prosaca. Ali, na brojne bračne ponude je odgovarala: „Biću udovica pola vijeka, a onda ću da umrem“. I tako je bilo – zapisao je čelinački novinar i hroničar Borislav Maksimović, povodom godišnjice vjenčanja Petra i Milke Kočić.
Milka je do kraja života čuvala ružu, koju joj je Petar poklonio na prvom sastanku.
Supruga Koče Popovića
Neke banjalučke ljepotice nisu bile rođene Banjalučanke, ali ih je grad na Vrbasu „prisvojio“. Jedna od takvih je bila Lepa Perović, poznata revolucionarka, rođena u “komšiluku” – u selu Mašići kod Gradiške.
Lepa Perović je mladost provela u Banjaluci, gdje je završila gimnaziju i Učiteljsku školu. Bila je članica Komunističke partije Jugoslavije od 1934. i učesnica partizanskog oslobodilačkog pokreta od 1941.
Dobitnica je brojnih visokih odlikovanja Jugoslavije, te Ordena dobročinstva, kojim ju je odlikovala grčka kraljica Frederika.
Ipak, najpoznatija je po tome što je decenijama bila nevjenčana supruga čuvenog revolucionara, diplomate i pjesnika – nadrealiste Konstantina – Koče Popovića. Na prijemima, na koje je odlazila sa svojim Kočom, plijenila je ljepotom, šarmom i širokim obrazovanjem.
Zajedno sa suprugom godinama je prikupljala vrijedna umjetnička djela, koja se i danas čuvaju u „Legatu Lepe Perović“ u Lazarevcu, te u Legatu „Konstantina Koče Popovića i Lepe Perović“ u Istorijskom muzeju u Beogradu.
I Lepine sestre su ostavile trag u istoriji. Četiri njene sestre su nositeljice Partizanske spomenice iz 1941.
Dr Danica Perović, specijalistkinja hirurgije, rukovodila je partizanskom bolnicom u Jošavki. Liječila je krajiškog heroja dr Mladena Stojanovića.
Druga sestra, Branislava Perović, bila je poznata fizičarka, direktorka Instituta za nuklearne nauke „Vinča“. Treća sestra, Jela, urednica u jednoj izdavačkoj kući u Beogradu, bila je u braku s književnikom Brankom Ćopićem.
Heroina Vahida
Nekako iz iste priče kao i Lepa Perović i njene sestre, bila je i banjalučka heroina Vahida Maglajlić. I ona je bila ljepotica, ali od posebne vrste.
Ova partizanka, jedina muslimanka koja je odlikovana Ordenom narodnog heroja Jugoslavije, možda se i nije odlikovala klasičnom ženskom ljepotom, ali je neki hroničari ipak opisuju kao „lijepu kadijinu kćerku“.
Možda i zato što još u ranom djevojaštvu, dvadesetih godina prošlog vijeka, nije krila lice i stas, a to baš i nije bilo uobičajeno u banjalučkoj muslimanskoj čaršiji tog doba.
Javno je pušila cigarete, ponosila se svojim obrazovanjem, čitala marksističku literaturu i izlazila iz kuće bez zara. Feredžu je odijevala samo kad bi ispod nje krila zabranjene komunističke materijale, koje je ilegalno prenosila kroz grad.
Ova Banjalučanka se prije skoro sotitnu godina javno zalagala za opismenjavanje i emancipaciju žena, pogotovo muslimanki, i zagovarala pravo glasa za sve žene.
Bila je jedna od osnivačica Antifašističkog fronta žena, čuvenog AFŽ. Poginula je u borbi 1943. Imala je samo 35 godina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu