Njih šestoro nastavu pohađa u učionici u kojoj je prije 100 godina i Branko učio prva slova.
Tri dječaka i tri djevojčice, plus učiteljica Marijana Gačić – ekipa mala, ali taman. Istina, nekad je u ovom bajkovitom podgrmečkom kraju bilo više od 200 đaka, ali druga su to vremena bila.
– Lijepo se mi ovdje družimo i učimo. Pošto je đaka malo, mogu se posvetiti svakom od njih. A danas, kad nam prijeti korona virus, s malo djece je lakše organizovati nastavu – kaže učiteljica Marijana.
Uvijek je raspoložena i puna optimizma iako na posao putuje iz skoro 40 kilometara udaljenog Novog Grada.
Iako su daleko od inspekcija i kontrola, đaci u Hašanima u učionicu ne ulaze bez maski. Odomore provode napolju, kako bi se učionica provjetrila.
Njih šestoro nastavu slušaju u jednoj učionici kod jedne učiteljice, iako pohađaju četiri različita razreda. Takva je kombinovana, ili što bi prosvjetari u šali rekli, komplikovana nastava.
– Jest malo komplikovano, ali ovakva nastava ima i svojih prednosti. Mlađi uče od starijih, pomažu jedni drugima – kaže učiteljica.
Ovo je vjerovatno jedino škola u Srpskoj, a i šire, u kojoj svi đaci znaju napamet čuvenu Brankovu “Pjesmu đaka prvaka”. Znate ono:
“Zbogom, bako, mili rode,
u školu me jutros vode,
tamo će me vazdan tući,
živ ti neću doći kući.”
Kako zvuči kad mali Brankovi zemljaci deklamuju njegove stihove o prvom danu škole ekipi Srpskainfo je pokazala odlikašica Una Dakić.
Školica u Hašanima je posebna još po nečemu: šestoro đaka dolazi iz pet sela i zaselaka Podgrmeča.
Malu Dejanu Marčetu iz Potkalinja svakog jutra u školu automobilom dovozi mama. Una Dakić i Milica Ćuk su iz Hašana, pa im je škola, takoreći, u komšiluku.
Preostalih troje njihovih drugara su đaci pješaci: ustanu ujutru malo ranije nego osnovci u gradovima, pa put pod noge i u školu, kilometar, dva tri…
Apsolutni šampion među učenicima putnicima je Lazo Davidović iz petog razreda.
Lazo svaki dan od svoje kuće u selu Kozina do škole pješači pet kilometara. I to mu, kaže, ne pada teško.
– Idem kroz šumu, pa uz potok, pređem tri mostića, ponekad usput sretnem srnu ili zeca. Zabavno je. Ako je vrijeme lijepo, stignem u školu za sat vremena – kaže Lazo.
Malo je teže kad pada kiša, a s vremenom se nikad ne zna, pa Lazo, uz knjige i sveske, u đačkom rancu uvijek nosi i rezevnu odjeću, da se presvuče ako se ukvasi.
Priča kako ga, ni kada je bio prvačić, roditelji nisu pratili u školu. U to vrijeme je u školu išao sa starijim bratom, koji je bio peti razred. Lazin brat sada ide u centralnu osnovnu školu u Duboviku, a njihova starija sestra Nikolina studira u Prijedoru, na Rudarskom fakultetu.
A oni moraju baš da porane. Đački autobus polazi iz Hašana u 6.30, tako da stariji osnovci i srednjoškolci iz udaljenijih sela moraju ustati u pet ujutru da bi stigli na nastavu.
Lazi rano ustajanje nije problem, ali školu, priznaje, baš i ne voli. Bolji je s loptom nego s knjigom. Nema pojma šta će biti kad poraste. Naći će se, valjda, nešto i za njega.
Njegov drugar Lazar Rajlić planira da postane vozač.
– Ako to ne uspijem, biću profesor na fakultetu, ali bolje je biti vozač – kaže Lazar.
Ne šali se, baš je ubijeđen u ono što priča.
I Božidar Jakšić bi volio da bude vozač, dok Milica sanja da postane frizerka.
Odlikašica Una želi da bude nastavnica srpskog. Uzor joj je njena baka Dušanka, učiteljica u penziji, koja je godinama predavala u Hašanima.
Mala Dejana bi da bude profesorka engleskog. Ako nastavi da uči kao do sada, vjerovatno će joj se želja ostvariti.
Za koje god da se zanimanje opredijele ovi dječaci i devojčice će kad porastu, vjerovatno, napustiti svoj zavičaj. Kao i mnogi prije njih.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu