Tekst kojim se redakcija oprostila od svog glavnog urednika Borisa Trivana prenosimo u cjelosti:
Subota. Naš prvi dan u prostoru u koji smo se preselili. U redakciji je tiho, sterilno. Nema nas mnogo, ćutimo, svako kuca svoj tekst.
Borisu je neradni dan. Oko 11 ulazi s osmjehom i kaže: “Ajde dižite se. Vodim vas u šoping.” Sunčan je dan, mnogo se smijemo na putu ka pijaci, niko ne umije da zasmije kao on. Kupuje cvijeće i neko ogromno drvo, bira saksije, sve nosi on, naš džentlmen… Kasnije pažljivo bira gdje će u redakciji sve to postaviti da nam bude što ljepše. Naručuje lampe i još neke sitnice jer naša mala redakcija nije samo posao. Naša redakcija je kao dnevna soba u kojoj se uz smjeh kuvaju važne priče. Boris je bio i jeste centar svake od njih.
“Gdje si, debela?”
„Evo me u redakciji, radimo“
Ma jao molim, je l’ ti baš ni malo nije glupo da toliko lažeš, bukvalno više vremena provodiš na puš pauzama nego što zapravo radiš. Svratiću poslije treninga, ko je sve tu?“
Poveo nas je sve da zajedno biramo cvijeće, usred radnog vremena, i te kako svjestan toga da će posjeta da padne, da tih sat-dva koliko nas neće biti u redakciji neće biti ni objavljenih tekstova i da radi nešto što jedan klasičan urednik nikad ne bi uradio. Zapravo, večina urednika koje znam bi radije sebi odsjekli ruku nego da puste novinare da tokom radnog dana šetkaju pijacom i ispijaju kafe dok sajt „pati“ potpuno prazan. Ali Boris nije bio jedan od tih klasičnih urednika. On je bio dobar urednik. Najbolji. Jer je znao da će ta dva sata donijeti mnogo više koristi nego štete, da će to cvijeće koje nam je on kupio učiniti da nam bude ljepše na radnom mjestu, i da će lampice koje je uzeo od redakcije napraviti dnevnu sobu – kakvu jedna porodica i zaslužuje.
Možda je čudno što mi od svih stvari koje sam sa njim proživjela baš ta subota sve vrijeme prolazi kroz glavu. Koliko smo se smijali tog dana. Koliko nam je bio lijepo i koliko smo često poslije spominali tu subotu. A možda i nije čudno, jer ta subota najbolje opisuje koliko je dobro Boris znao da je najvažnija stvar koju može da uradi da nas zbliži, da od nas napravi pravu porodicu koja je srećna svakog jutra kad ide na posao. Nije ga bilo briga koliko će to da košta. Niti ga je bilo briga koliko će broj klikova na sajtu da opadne. Jer je znao šta je stvarno važno.
Jer je bio, i zauvijek će ostati, mnogo više od urednika.
Htjela sam da te zovem, ali ne bi se javio, što i nije čudno. To si ti, ne javljaš se na telefon.
Onda sam htjela da ti pišem, da ti kažem da se vratiš, jer ko će sad da mi govori da sam debela. A onda sam se sjetila da bi mi odgovorio: “Bukvalno svako” i nasmijala sam se.
Ali baš nije smiješno. Realno, ovo ti je najgluplja fora ikada, a svi znamo da je konkurencija baš oštra.
Zato, gledaj da razmisliš još malo o ovom, pa da ispraviš sve. Kumkvat samo što nije procvjetao.
Prvi i posljednji put sam Borisu rekao da mu je ružna košulja nekoliko dana po dolasku u redakciju NOIZZ-a, na šta je on pun sebe odgovorio: “Ej ti (nije mi zapamtio ime), prvo namjesti to gnijezdo od frizure kada dođeš na posao”.
Tada smo jedini put pričali o mom poznavanju mode. S druge strane, za sve ostalo sam imao zeleno svjetlo, i nikada nisam čuo riječ “ne može”. Takvog Borisa ću se sjećati, sarkastičnog lika koji je čitavu redakciju vodio sa sobom na pauzu, i nije mario za norme i pravila osim onih koja smo sami izgradili.
Za vas je on možda bio Pokojna Mileva, kolumnista, arheolog, direktor, urednik, za mene je bio i ostao HEROJ, a neko je zamislio da heroji odu s ovog svijeta nikada ne uživajući u slobodi koju su nam svima donijeli. Poginuo je u boju, braneći NOIZZ srcem.
Urednici su obično ti koji vas sputavaju, pritiskaju, nešto zabranjuju, ali Boris je bio potpuno drugačiji. Borio se za slobodu svojih novinara, bio je inspiracija i vječna podrška.
Nisam siguran da sam mu dovoljno puta rekao koliko ga cijenim, ali vjerovatno je znao da sam se zbog toga s njim toliko raspravljao.
Nije znao da napiše vijest, sam je to govorio, ali razumio je svrhu medija. Vidio je u njima moć da mijenjaju svijet, na šta su mnogi urednici i novinari zaboravili.
Odolijevao je pritiscima, nedozvoljavajući da se na redakciju preliju priče o klikovima, targetima, budžetima i ostalim menadžerskim sranjima onih koji su u medijima vidjeli samo pare kao cilj, a ne kao posljedicu.
Znam da je meni teško, ali ne samo kao nekome ko ga voli i cijeni, teško mi je zato što znam da smo izgubili još jednog junaka u borbi za slobodu.
A nije nas sve odmah kupio…
Kad je došao da vodi ekipu koja će napraviti NOIZZ.rs, najiskrenija da budem, nisam ga podnosila. Taj čovjek u mojoj glavi nije imao pojma ni o novinarstvu ni o vođenju tima i nije me bilo sramota da ga na različite načine bojkotujem. Registrovala sam auto bar jednom mjesečno, i redovno imala najbanalnije zdravstvene i stambene havarije samo da ne bih sjedila u istoj prostoriji s njim. I on me je, naravno, odmah provalio. Evo baš juče je to po ko zna koji put prepričavao nekome. U fazonu “mrzila me glupača”.
A onda je, sat vremena kasnije, zauvijek nestao.
Glupa jedna glupava glupačo, glupačo glupa. Samo mi to prolazi kroz glavu.
Trebalo mi je šest mjeseci da skapiram koliko je genijalan mozak tog kretena i koliko mu je veliko srce i da je baš on najbolja stvar koja je mogla da nam se desi. I onda još šest mjeseci da mu to priznam i pokažem. Prošla je cijela vječnost od trenutka kad sam ga upoznala do trenutka kad smo prvi put nasamo sjeli da popijemo. Vječnost koju nikad sebi neću oprostiti i da mogu da vratim vrijeme, sve bih učinila za tu malu vječnost s njim. Ma za samo jedan minut još. Za bilo šta, samo da bar na trenutak ne bude ovo što je sad. Da se na sekundicu jednu odmorim, da predahnem od nepodnošljive misli o ovoj mnogo dužoj vječnosti koja je sad pred nama.
Plačem. I znam da kad bi se sad ovdje pojavio rekao bi: „Eeeeej, ostavi me na miru“. A ja te nikad neću ostaviti na miru jer ću svakog dana misliti koliko si uljepšao moj život od prvog trenutka kad smo se sreli, sjećaću se koliko smo se mnogo smijali bez razloga, nervirali jedno drugo bez povoda, osmišljavali najgluplje moguće biznise koje nikada nismo realizovali, maštali, igrali se… i koliko me voliš i koliko ja tebe volim. Uvijek i zauvijek, dobri moj Boris.
Nismo morali baš mnogo da pričamo da bismo znali šta mislimo. Ne znam kako si me prepoznao, zašto si me napravio boljom, ogrnuo snagom, dao slobodu da budem ja. Pitala sam te – jel mogu, uvijek si govorio – piši.
Sada je sve to manje važno. Sada je važan onaj dan kada smo brali grožđe, pili vino i pjevali do kasno u noć. Pratiš me pjesmom, igramo… ti, ja i taj tvoj veliki osmijeh. To si ti. Vidiš da si mi ispeglao ove bore mrštilice? Vidiš da si ostao svoj? Baš bih te sada opsovala onako naše.
Znaš, ovo nije kraj, ovo je samo ta pjesma koju smo pjevali, posljednja pljuga koju smo pušili, tvoje rieči: Zovite me svi da me probudite.
“Probudi se Borise! Budan sam Ivana. Budan sam.”
Kad uspije da te nasmije do suza u najnezgodnijoj situaciji.
Kad pošalje poruku cijeloj redakciji: Mama vas voli, ali mama mora i da se odmori.
Kad ne može da prećuti. A trudi se, stvarno se trudi.
Kad se smješka dok ga zasipaš komplimentima, prije nego što pita: Šta ti sad treba?
Kad ti za 8. mart donese čestitku za vjenčanje ili za 18. rođendan.
Kad ti objašnjava zašto je neka tema važna i zašto je važno da je ti napišeš.
Kad nam šalje instrukcije kako da se ponašamo na poslovnoj večeri u kafani da ga ne bismo “blamirali”.
Kad šeruje tekst u kojem smo ga stavili na listu “najnebitnijih ličnosti u Srbiji”.
Kad obuče majicu s dekolteom samo da bi nervirao velike muškarčine.
Kad priča o Radivoju.
Kad ima tremu pred javni nastup, a onda izađe i pokida.
Kad dođe sa sastanka i kaže: Svi ćemo dobiti otkaze, hajmo na pauzu.
Kad odeš s njim da pričaš o poslu, a znaš da je on od NOIZZ-a napravio mnogo više od posla.
Kad svi treba da ga zovemo kad se probudimo da se on ne bi uspavao za let. I zna da ćemo ga svi zvati.
Kad se probudimo.
(Noizz)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu