Još 1994. godine, pored nepostojanja saglasnosti o teritorijalnoj reorganizaciji BiH, vodili su se tajni pregovori s predstavnicima zaraćenih strana u BiH kako formirati ustavni sud nakon zaključivanja mirovnog sporazuma, koje bi bile njegove nadležnosti, sastav i način odlučivanja.
O ovom je puno govora bilo u deklasifikovanim depešama CIA i Stejt departmenta, u kojima se može steći djelimičan uvid u procese koji su u to vrijeme trajali. Prema ovim dokumentima, najveći kamen spoticanja je bio sastav suda, i Amerikanci su htjeli da se ovaj problem riješi ranije, kako se u Dejton ne bi unosila dodatna napetost, ali ovi napori nisu urodili plodom jer su strane ostale veoma udaljene jedna od druge. Prema tim depešama, ali i memoarima koje su objavili pojedini visoki američki zvaničnici iz tog perioda, uključujući i Džejmsa O'Brajana, aktivnog učesnika dejtonskih pregovora, glavnog autora Dejtonskog sporazuma, koji sada obavlja dužnost pomoćnika američkog državnog sekretara za Evropu u administraciji Džoa Bajdena, američkog predsjednika, zaraćene strane su htjele ustavni sud iskoristiti kao način za transformaciju ratne moći u mirnodopski period.
Inače, zanimljiva je informacija O'Brajana, koja je relativno nepoznata u BiH, iz njegovih memoara o Dejtonu da je dejtonski koncept iznikao iz iskustva pregovaranja o Avganistanu, Etiopiji-Eritreji i Namibiji.
S obzirom na to da se nije uspio prije Dejtona postići kakav-takav dogovor o budućem ustavnom sudu, fokus je stavljen na nadležnosti, a ne na sastav. Određeno je da on bude odgovoran i za niže organe vlasti, što je nešto s čim se nisu saglasili pregovarači iz Republike Srpske, ali i O'Brajan piše da je Slobodan Milošević, predsjednik Jugoslavije, često preglasavao njihove stavove kako bi se što prije zaključio sporazum. Slično je bilo i kad je razgovor vođen o koridoru u Brčkom i granici oko Sarajeva, kada je Milošević bio taj koji je prelomio u ime Republike Srpske. Sastav Ustavnog suda BiH je trebalo da bude odlučen naknadno, slično kao što je naknadno trebalo da bude odlučeno kome će pripasti Brčko. Arbitražnom odlukom iz 1999. Brčko je formalno proglašeno kondominijumom dva entiteta, a praktično je time vlast Republike Srpske prestala da postoji na tom području. Nekoliko godina kasnije, Republika Srpska je i obrisala administrativnu liniju kroz Brčko, čime je taj proces formalno bio završen.
Što se tiče sastava Ustavnog suda BiH, čini se da su vješti američki pregovarači, uz posrednu Miloševićevu pomoć, postavili drugu “minu” na način da je dogovoreno da tri strana člana Ustavnog suda BiH bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava na period od pet godina, a da Parlamentarna skupština BiH, nakon tog perioda “može” da donese zakon koji će odrediti drugačiji način izbora. Na ovaj način je pitanje sastava suda odloženo za neki budući period, a ova klauzula, kao i upotreba engleske riječi “may” koja nema direktni prevod u našim jezicima je omogućila Ustavnom sudu da u svom sastavu ima tri stranca na praktično neograničen period. Ova riječ se u našim jezicima prevodi kao “može”, ali engleska riječ za može je “can”. U pravnom rječniku riječ “may” bi moglo da znači “može ako želi”, dok bi riječ “can” značila da tijelo u pitanju “ima nadležnost ili moć” da nešto uradi. Izborom riječi “may”, zakonodavac je htio da naglasi diskrecionu odluku parlamenta da li želi ili ne želi da donese drugačiji način izbora sudija.
Ovom lukavom pravnom formulacijom pisci Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH su napravili iluziju da će stranci morati otići iz Ustavnog suda nakon pet godina i time olakšali postizanje Dejtonskog sporazuma.
Osim toga, ovom pravnom akrobatikom dali su vremena domaćim političkim predstavnicima da pokušaju naći dogovor o načinu izbora Ustavnog suda, ali ni do danas do toga nije došlo. Sudeći da se u BiH i dalje vode gotovo identične debate kao u periodu nakon Dejtona, teško je očekivati da u skorije vrijeme može doći do definitivnog dogovora, pišu Nezavisne.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu