Iza ove statistike kriju se potresne sudbine ljudi koji su preboljeli kovid i izborili se za život.
Prvih dana korona pandemije se vjerovalo da oboljevaju i umiru samo stariji ljudi i hronični bolesnici, ali se ispostavilo da pravila nema.
Na ovu surovu činjenicu prije tri dana podsjetio nas je slučaj 32-ogodišnjeg mladića, koji je umro od posljedice korona zaraze.
Brz razvoj bolesti
Njegov vršnjak Nikola Vukčević, mladi političar iz Banjaluke, imao je više sreće, ili malo više snage. Ljekari su mu davali samo dva odsto šanse da preživi, ali je nakon 52 dana borbe – pobijedio koronu.
– Najveći dio tog vremena bio sam na respiratoru. Teško mi je procijeniti koliko sam vremena, u ta 52 dana, bio svjestan. Mnoge misli su mi se tada „sudarale“ u glavi, ali srećom, najdominantnija je bila želja da se oporavim i vratim se kući, svojoj porodici. Uz pomoć medicinskih tehničara i doktora sa Klinike intenzivne medicine UKC RS u tome sam i uspio – priča Nikola za Srpskainfo.
A sve se dešavalo nevjerovatno brzo.
Početkom oktobra prošle godine Nikola je bio zdrav i energičan, posvećen poslu, predizbornoj kampanji i svojoj porodici – supruzi i bebi, koja je tada imala devet meseci.
Prve simptome, zbog kojih je posumnjao na korona virus, osjetio je 11. oktobra. Drhtavica, osjećaj hladnoće, umor, otežano disanje, kašalj. Istog dana tjelesna temperatura mu je skočila na 40 stepeni. Odmah je otišao u samoizolaciju i javio se ljekarima.
Koma
Upućen je na liječenje u UKC RS. U narednih nekoliko dana je priključen na respirator, a potom na EKMO aparat.
– Kasnije, kad je sve prošlo, zainteresovao sam da istražim šta je zapravo taj aparat, koji mi je takoreći spasao život. To je uređaj koji doslovno zamjenjuje pluća. Moja su pluća otkazala i priključili su me na taj aparat, koji obogaćuje krv kiseonikom. Da ga nije bilo, umro bih – kaže Nikola.
Dana kada je aparat disao umesto njega Nikola se ne sjeća, jer je bio u indukovanoj komi. Međutim, njegovi roditelji, supruga i prijatelji se i te kako sjećaju.
U to vrijeme mu je, uz svu medicinsku negu i podršku aparata, bila neophodna i transfuzija krvi. Pošto ima rijetku krvnu grupu, A negativnu, poslan je apel darovaocima krvi da mu priteknu u pomoć. Odazvalo se na stotine ljudi iz svih krajeva Srpske, a Nikola je i danas dirnut tim činom solidarnosti.
Dug oporavak
Nakon buđenja iz indukovane kome, što je bio prvi znak da mu je krenulo na bolje, Nikola, kako kaže, nekoliko dana nije mogao da poveže misli, da shvati gdje se nalazi i šta mu se dešava.
Put do izlječenja i oporavka trajao je još dugo, a traje i danas. Prvo nije mogao sam ni da sjedne na krevet, potom je uslijedila borba da, uz pomoć fizijatara, stane na noge, pa rehabilitacija u Zavodu „Zotović“.
– Iz dana u dan mi je sve bolje, ali i danas, pola godine nakon što sam se razbolio, osjećam posljedice: od od otežanog disanja do pojačanog znojenja – kaže Nikola.
Tokom liječenja je izgubio 25 kilograma.
U danima kada je bio pri svijesti, gledao je, kaže, svojim očima kako se ljudi pate i umiru.
– Bilo je, nažalost, ljudi i mlađih od mene, koji su izgubili bitku – kaže Nikola.
Borba za dah
Sada, kada vrati film, uz potresne slike kojima je svjedočio, uz sve bolove i osjećaj stravične tjeskobe, najteže iskustvo mu je bila – borba za dah.
– U nekim momentima, i pored svih aparata koji su mi asistirali u disanju, bilo je teško. Neverovatan je to osjećaj, pokušavate da dišete, borite se, ali ne ide, kao da nema vazduha – priča Nikola.
Kroz šta je, za sve te dane, dok se on borio za život, preživljavala njegova porodica, može, kaže, samo da nasluti.
Kasnije je saznao da ih ljekari nisu zavaravali. Znali su da su mu šanse da preživi minimalne. Majka i supruga su insistirale da ga vide, posljednji put. Srećom, nisu ih pustili u njegovu bolesničku sobu.
– Nikome ne bih poželio da se sa koronom ,,upozna” na način kako smo se moja porodica i ja upoznali – poručuje Nikola.
Kontakti na minimumu
Teško mu je, kaže, povjerovati da i danas, nakon više od godinu dana borbe, tolikog broj ljudi koji su prebolovali koronu i hiljade onih koji se sa kovidom, nažalost, nisu izborili, još ima onih koji ne vjeruju da je korona ozbiljna opasnost.
– Onima koji i dalje sumnjaju, poručujem samo da se čuvaju i paze – kaže Nikola.
Nakon lavovske borbe s koronom Nikola se vraća normalnom životu, ali uz stroge mjere opreza. Kontakte je sveo na minimum, nikud ne izlazi bez maske, kad god je to moguće sa sagovornicima komunicira telefonom ili preko onlajn platformi.
– Naročito vodimo računa o kućnim posjetama, koje smo sveli doslovno samo na članove porodice – kaže Nikola.
Virus vreba
I Dragan Sunarić (56), iz Doboja, strogo je vodio računa o svom zdravlju i sigurnosti svoje porodice. Od prvog dana pandemije korona virus je shvatao ozbiljno, izbjegavao je kontakte, pridržavao se svih mjera, ali se ipak razbolio i za dlaku izbjegao smrt.
– Nikad ne znate gdje možete pokupiti virus, čak i kada se čuvate. Možda se to meni desilo u bolnici, gdje sam nedavno imao jednu rutinsku operaciju na licu. Možda, kažem, a možda se to desilo i na nekom drugom mjestu. Virus je odavno u zajednici, vreba nas na svakom koraku – kaže Dragan i svima poručuje: pazite se ljudi, ne igrajte se glavom!
Iako je ratni vojni invalid, amputirac bez noge, bio je, kaže, savršeno zdrav. I vodio je računa o zdravlju. Šetao je, družio se s prijateljima, išao na rekreaciju – sve do 21. marta, kada ga je korona za nekoliko sati oborila u krevet.
– Tog dana sam dobio jaku temperaturu, dva dana kasnije sam testiran i potvrdilo se da sam kovid pozitivan. Išao sam par dana u dnevnu bolnicu, primao injekcije, ali stanje mi se naglo pogoršalo – priča Dragan za Srpskainfo.
Za lijek 1.600 KM
Već 26. marta, pet dana nakon prvih simptoma, primljen je u bolnicu u Doboj.
– Odmah mi je priključen kisik, stanje je bilo haotično. Borba za život je potrajala osam dana. Zahvaljujući mojoj porodici i doktorima u bolnici, uspio sam nabaviti dvije doze lijeka „enkortena“, platio ih 1.600 KM, ali vrijedelo je svake pare. Mislim da mi je taj lijek spasio život – kaže Dragan.
Tvrdi da je imao i dosta sreće. Jedva je njegova porodica nabavila dvije doze „enkortena“, koji je efikasan samo ako se primi na vrijeme.
– U tom času u Republici Srpskoj su u apotekama na raspolaganju bile samo tri doze tog lijeka: dvije u Foči i jedna u Doboju, tako da su moji uspjeli da mi u rekordnom roku obezbijede terapiju – kaže Dragan.
Između života i smrti
Dodaje da je beskrajno zahvalan medicinskom osoblju, koje se borilo za njegov život, i prijateljima iz Organizacije amputiraca UDAS, koji su tih dramatičnih dana podržavali njega i njegovu porodicu.
– Ne sjećam se svega. S vremena na vrijeme sam gubio svijest, bio sam u bunilu, imao sam osjećaj da sam ni tamo ni ovamo, da lelujam između života i smrti. Jezivo iskustvo. Najgore je bilo kad mi na kratko skinu masku sa kiseonikom, odmah bih gubio svijest, ostajao bez daha, naprosto nedostatak kiseonika udara pravo u mozak. Ne daj bože nikom da to doživi! Ne bih vjerovao da je to tako strašno da nisam osjetio na svojoj koži – priča Dragan Sunarić.
“Vakcinišite se”
U ponedjeljak je, nakon 19 dana liječenja, izašao iz bolnice, ali borba za zdravlje još traje.
– Primam terapiju kod kuće, odmaram, pomalo šetam, ali još teško dišem i teško se krećem. Nakon završetka liječenja treba da idem u banju na rehabilitaciju. Potrajaće sve to još mjesecima, ali važno je da sam se izvukao. Mnogi nisu – kaže Dragan.
Poručuje svima da se čuvaju i pridržavaju se epidemioloških mjera i da se svako ko je u mogućnosti obavezno vakciniše.
– Ljudi, učinite sve što možete da izbjegnete golgotu kakvu sam ja prošao. Posebno poručujem osobama sa invaliditetom da se dobro čuvaju. Ako ne može drugačije, neka ne izlaze iz kuće dok ova opasnost ne prođe – kaže Dragan Sunarić iz Doboja, koji je za dlaku izbjegao smrt, nakon što se zarazio korona virusom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu