Međutim, narativi su promjenjiva kategorija. Tome svjedočimo baš ovih dana u odnosu SAD prema talibanima. Od tvrdnji da su najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti SAD-a nakon 11. septembra 2001, danas čujemo jednu drugu priču da će, iako SAD ne priznaju talibansku vladu, oni sarađivati s njom i nadati se da će talibani biti glavna udarna pesnica u borbi protiv ISIS-a.
No, vratimo se našem terenu. Može li se preko narativa nastalog prije 30-ak godina, u kojem su Srbija i Srbi globalno bili proglašeni za loše dečke i jedini krivci za sve zlo koje se dogodilo prilikom raspada Jugoslavije, objasniti i protumačiti najnoviji društveni fenomeni i politički procesi koji se dešavaju u našoj regiji? Pogotovo jer taj narativ nikada nije bio univerzalno prihvaćen kao apsolutna istina, već je kreacija zapadne politike i diplomatije, apologetski prihvaćene od njihovih satelitskih vlada na prostoru bivše Jugoslavije.
Upravo se to događa ovih dana sa ustoličenjem mitropolita Joanikija u manastiru na Cetinju. Jedan, imanentno crkveno-duhovni događaj, ispolitiziran je od političke grupacije okupljene oko predsjednika Mila Đukanovića, u pokušaju da se predstavi kao prijetnja po crnogorsku državnost. I sve se to objašnjava kroz argumentaciju zapadnog narativa o Srbiji i Srbima, nastalog početkom devedesetih.
No, kao što je poznato, politika i društveni fenomeni nisu trajne kategorije i promjenjive su prirode. Dakle, ono što je do juče bila opšteprihvaćena istina, nakon nekog vremena se odbacuje, a ono što je predstavljalo alternativno gledište ili heretički pogled, postaje mainstream istina. I to je oduvijek bilo tako, a u ovo vrijeme postistine njene konture dobijaju još više na jasnoći.
Srpski narativ o Hrvatskoj, Bosni i Kosovu
To je upravo ono što Srbija posljednjih godina pokušava postići: promijeniti narativ o Srbiji iz 1990-ih u novu naraciju u kojoj bi i srpski pogled na zajedničke istorijske procese stekao legitimitet i ravnopravnost u potrazi za istinom što nam se doista dogodilo u nedavnoj prošlosti.
Taj dio srpskog narativa u vezi s Hrvatskom jest da su tamošnji Srbi imali pravo na pobunu 1991. godine, nakon povratka ustaške emigracije u Hrvatsku i njenog preuzimanja ključnih državnih funkcija u novoj vladi HDZ-a. Kolektivno sjećanje Srba na zločine i zvjerstva koja su počinili Hrvati-ustaše nad autohtonim srpskim stanovništvom u tadašnjoj NDH (izjava Mile Budaka da će jedna trećina Srba biti ubijena, jedna trećina protjerana, a jedna trećina pokatoličena ima sve elemente da se smatra genocidnom namjerom koja je dovela do genocidne politike), nešto je što je 45 godina kasnije taj strah kod Srba učinilo opravdanim i racionalnim. Prema srpskom narativu, srpska analogija iz Hrvatske ranih devedesetih je kako bi Jevreji danas reagovali da neonacisti ponovo dođu na vlast u Njemačkoj.
Pokušaj Srbije da ospori narativ o „genocidu u Srebrenici“ temelji se na činjenici da su zločinima u Srebrenici prethodili zločini koje su počinile regularne muslimanske formacije predvođene Naserom Orlićem i koji su ubili oko 3.000 Srba tokom tri godina protektorata Srebrenice od strane UN. Za nacionalno-konfesionalno visoko senzitivnu sredinu, kakva je Bosna oduvijek bila, može se pretpostaviti kakva je animalna glad za krvlju i osvetom nastala među Srbima kada su na Božić 1993. muslimani predvođeni Orlićem ubili 158 srpskih pravoslavnih hrišćana, neselektivno žene, djecu i starije osobe pred kućnim pragom.
Ovo nisu fantazmagorične priče srpskih nacionalista i revizionista, već međunarodno dokumentovani i potvrđeni zločini. Međutim, zato što se ne uklapaju u dominantni zapadni narativ o Srbiji u doba postistine oni se ignorišu. Viši stepen postistine je postpravda, pa u Hagu imamo sudsku praksu da samo srpski predstavnici vojske, koji su počinili zločine, budu osuđeni, ali ne i muslimanski i hrvatski vojnici koji su ubijali Srbe.
Zapadni narativ o Kosovu bazira se na tvrdnji da je razularena i krvoločna srpska vojska i policija planirala ubiti, raseliti i izazvati genocid nad mirnim i nevinim albanskim civilnim stanovništvom, a ne da je to bila borba za teritoriju. A da se pritom ne uzme u obzir ono što je prethodilo tom vojno-policijskom sukobu s albanskim oružanim grupama, koje su 1997. i 1998. otimale i ubijale srpske i albanske civile i policajce.
Reakcija svake organizovane države je da eliminiše svaku paravojnu formaciju na svojoj teritoriji. Ono što je Srbija učinila protiv albanskih terorista na Kosovu (formulacija koju je Stejt Department za OVK koristio 1997/98.) je light varijanta u poređenju što Turska desetljećima radi nad Kurdima u Turskoj, Iraku i Siriji ili Izrael nad Palestincima. Zato i tvrdnja da dominantni narativi u međunarodnoj politici nisu univerzalna istina, niti trajna kategorija, i podliježu dvostrukim standardima u određivanju uloge dželata i žrtve, zavisno od političkog oportuniteta.
Napukli zapadni narativ o Srbiji
Iako je takav zapadni narativ prema Srbiji još uvijek dominantan na međunarodnim političkim forumima, njegova monolitnost je napuknuta, s perspektivom da bude i napuštena, po uzoru na odnos američke administracije prema talibanima prije 20-ak godina i danas. Prva pukotina u „kristalnoj vazi“ napravljena je u julu 2015. godine, kada je Rusija uložila veto na britansku inicijativu u UN za donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici.
Raskol se produbio prije nekoliko mjeseci koordiniranim nastupom ruske i kineske diplomatije u Ujedinjenim nacijama, a zatim i kroz njihove ambasade u Sarajevu, proglašavajući visokog predstavnika Bosne i Hercegovine Kristijana Šmita nelegitimnim, što on i jeste, ako se konsultuje pisana procedura kako UN bira visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu.
Naviknuti na monopol moći u međunarodnoj politici, Sjedinjene Države i njeni zapadni sateliti su po inerciji pokušali i ovaj put djelovati na isti način s arogancijom i ignorisanjem. Međutim, unisonost ruskog i kineskog diplomatskog djelovanja, kao i spektakularni kolaps Sjedinjenih Država i njihovih zapadnih saveznika u Avganistanu, najavljuju da će zapadni monopol na vojnu silu i intervencionizam oslabiti, tako da će i njihovi narativi i tumačenja za različita svjetska krizna žarišta počinjati da se zamjenjuju alternativnim pogledima i objašnjenjima. Vjeruje li još neko u istinitost njihove naracije da Irak ima oružje za masovno uništenje, Sirija hemijski otrov, da je Avganistan kriv za 11. septembar, Gadafijeva Libija da je pristalica terorizma, a Srbija jedini krivac za rat u bivšoj Jugoslaviji?
Upravo ovo posljednje, koje se tiče srpskog narativa o nedavnoj prošlosti, čini se da je počelo, ako ne da se prihvata, barem da se sasluša od nekih zapadnih vlada, što do prije 5-6 godina nije bilo moguće zamisliti. Prije neki dan Vučić je primio i dodijelio austrijskom kancelaru Sebastijanu Kurcu Orden Srbije za specijalne zasluge, pritom se slikajući kako griluju kobasice. Prije toga je francuski predsjednik Emanuel Makron održao nadahnuti emotivan govor na srpskom jeziku ispred Spomenika zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu. Njemačka kancelarka Angela Merkel u oproštajnoj je posjeti najvećim svjetskim centrima – Vašingtonu, Moskvi, Pekingu, Parizu, a u tu turneju je uvrstila i posjetu Beogradu. Koliko god se nova administracija Džoa Bajdena po mnogim pitanjima željela distancirati od Donalda Trampa, umjerene američke konture u odnosu Srba i Albanaca u Trampovoj administraciji mnogo su bliže Bajdenu nego što on želi da ih resetuje na vrijeme Obamine, Bušove i Klintonove jednostrane i pristrane politike prema kosovskim Albancima.
Doda li se tome da je Beograd u prošlim godinama bio inkognito mjesto za pregovore talibana i vlade iz Kabula, te ukrajinsko-ruskih pregovora o Donbasu, to daje posebnu diplomatsku važnost glavnom gradu Srbije. Naravno, nije to na nivou jednog Beča ili Ženeve, ali svakako na regionalnoj mapi Balkana ga pozicionira kao glavni diplomatski centar za međunarodnu politiku i diplomatiju.
Konačno, da srpski narativ u međunarodnim odnosima postaje sve prihvaćeniji, pokazalo se i na polju kulturne diplomatije, kada je austrijski književnik i poštovalac Slobodana Miloševića, ali prije svega “srpske istine”, Peter Handke dobio Nobelovu nagradu 2019. godine. Samo deset godina nakon njemačke pjesnikinje Herte Miler, u beogradskim medijima proglašene za velikog „srbomrsca“, što je dobila istu nagradu. Još jedan nobelovac „srbomrzac“, Ginter Gras, poput češkog predsjednika Miloša Zemana se javno pokajao i izvinio zbog onoga što je govorio o Srbiji tokom devedesetih godina i NATO bombardovanja.
Susjedi zamrznuti u vremenu
Jasno je da postoji promjena u političkim odnosima Zapada prema Srbiji, i ona se jasno identifikuje, a sa time će se mijenjati i narativi. Problem su lokalni igrači – politička elita u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu, a donedavno i u Crnoj Gori. Oni to ne mogu vidjeti i vjeruju da je priča iz devedesetih još uvijek granitno čvrsta i da je trajna kategorija.
Koliko god današnju Srbiju optuživali za ekspanzionističku politiku i povratak težnjama iz devedesetih – tamo gdje su Srbi, tamo je i Srbija, u suštini postoji obrnuti proces u kojem te susjedne zemlje putem svojih tajnih agentura pokušavaju diskreditirati Srbiju na međunarodnom nivou i interno je destabilizovati. Naravno, oni su tu samo podizvođači radova velikih zapadnih tajnih službi. Kao posljedicu toga imate seriju provokacija poput najnovije u Raškoj oblasti, koja je većinski muslimanska, da se ignoriše odluka Ministarstva obrazovanja Srbije da prvi školski sat započne intoniranjem himne Republike Srbije i sluša se tzv. himna sandžačkih muslimana, ili da se u predstojećem popisu uvede nova etnička grupa građana Vojvođani (hrvatska televizija RTL ih je već usvojila kao zasebnu etničku grupu u Srbiji). Tu su i brojna ekološka udruženja, koja pod izgovorom zagađenja vazduha sprovode zapadnu politiku diskreditacije kineskih investicija u Srbiji.
U prilog tome govori i tekst objavljen u beogradskim Novostima iz 2017. godine o Sporazumu o zajedničkom špijunskom djelovanju protiv Srbije, usvojen u oktobru 2017. na sastanku u Podgorici, organizovanom pod pokroviteljstvom CIA-e. Ovom skupu prisustvovali su direktori tajnih službi Hrvatske, Makedonije, Albanije, BiH, Kosova i Crne Gore. Tamo su oni dobili nalog za intenziviranje aktivnosti usmjerenih na Srbiju i Republiku Srpsku.
Sve se to treba uzeti u obzir pri analizi situacije u regiji, odnosa Srbije prema susjedima i obrnuto, kako se susjedi postavljaju prema Srbiji. Jednostrana analiza, bazirana na zastarjelom narativu, tj. dihotomnom pristupu – jedna je strana kriva za sve, a druge su strane potpuno u pravu, ne može pretendovati za objektivnu priču sa kredibilnim zaključcima, već je pristrasan politički pamflet.
Čojstvo Mila Đukanovića
Otud, kako ocijeniti najnovija zbivanja u Crnoj Gori uzrokovana ustoličenjem mitropolita Joanikija? Suprotno tvrdnjama da je ovo primjer velikosrpskog pokušaja okupacije Crne Gore, namjere srpskog klera da negira crnogorsku državnost i narod, svaka analiza koja pretenduje da bude objektivna mora polaziti od nekoliko neporecivih činjenica, temeljenih na Ustavu i pozitivnoj pravnoj praksi Crne Gore.
1. Da li je pravo na ličnu imovinu zagarantovano Ustavom i zakonom Crne Gore? Odgovor je potvrdan. Odakle onda neko ima pravo da ospori pravo koje SPC ima nad Cetinjskim manastirom, i to uličnim huliganskim nasiljem?
2. Da li je Crna Gora prema Ustavu sekularna država? Odgovor je potvrdan. Nisu li onda aktivnosti predsjednika Mila Đukanovića i njegove stranke DPS podsticanjem protesta za sprečavanje crkvenog obreda u Cetinjskom manastiru uplitanje države u crkvene aktivnosti?
3. Je li pravo na okupljanje zagarantovano u skladu s Ustavom i zakonima Crne Gore? Odgovor je potvrdan. Zašto je onda vjerskoj grupi, koja shodno zakonu želi prijaviti skup podrške ustoličenju ispred manastira u Cetinju, zabranjeno da prijavi i održi takav skup, s objašnjenjem kako se ne bi sukobili s ruljom huligana, koja blokira ceste, pali gume, nasilno protestuje, a takav svoj protest ne prijavljuje, niti se javno personalizuje organizator tog protesta? Ovo je tipičan primjer kada je pred ruljom, nasiljem i huliganstvom ustuknula vladavina prava i zakonom zagarantovano pravo na protest.
4. Argumentaciju koju su zastupali Milo Đukanović i njegove pristaše da bi crkveni čin u manastiru na Cetinju bio provokacija prema stanovništvu proizvoljna je ocjena, neprimjerena predstavniku najviše političke funkcije u državi. Svako moderno liberalno-demokratsko društvo svoj društveni konsenzus bazira na toleranciji. Tolerancija, grubo objašnjeno, znači trpjeti nekoga s kim se ne slažete. A za Džona Stjuarta Mila to je najveličanstveniji kvalitet demokratskih društava, koja ih razlikuju od totalitarnih. Da nema tolerancije, država bi se pretvorila, kako tvrdi Tomas Hobs, u džunglu, gdje bi svako svakome bio vuk. A, to je bilo upravo na agendi Đukanovića kada se njegov glavni argument temeljio na poziv na netoleranciju prema različito mislećim i različito vjerujućim. Na žalost, nespremnost na toleranciju uz izgovor da bi većina mogla biti provocirana dovela je do toga i da se u Vukovaru ne smije koristiti ćirilično pismo, a u Đakovici na Kosovu sredovječna žena srpske nacionalnosti proganja se iz svog zakonitog stana, jer njeno prisustvo većinsko albansko stanovništvo smatra provokacijom. To što su zakoni o upotrebi ćirilice i povratku raseljenih lica na strani manjine je nebitno, kako za većinu tako i za institucije koje trebaju sprovoditi te zakone.
5. Nema sumnje da bi Đukanović, s takvim demokratskim deficitom i otvorenim autokratsko-kriminalnim bekgraundom, odavno trebao biti proglašen posljednjim diktatorom u Evropi, stavljen na crnu listu zabrane kretanja u inostranstvu, s blokiranim računi u inostranim bankama, a Crna Gora pod sankcijama – nešto što se godinama radi bjeloruskom predsjedniku Lukašenku. Međutim, samo zato što poltronski podržava i ponavlja zapadni narativ iz devedesetih (u kome je i sam imao ulogu jednog od vodećih loših momaka – njegova uloga u napadu na Dubrovnik, isporuka nafte kamionima i tenkovima za Vojsku Republike Srpske, koja je ušla u Srebrenicu 1995.) omogućilo mu je da ova tri desetljeća opstane na političkoj sceni i izbjegne sve pokušaje hapšenja, ne iz političkih, već iz kriminogenih razloga. Italijanski javni tužilac tereti Don Mila za šverc cigareta, a u istoj sedmici kada su se spremali protesti protiv ustoličenja na Cetinju, u luci Bar u kontejnerima s bananama policija je pronašla jednu i po tonu kokaina. Za oca nacije ovo nije bila tema o kojoj je trebao javno progovoriti i čestitati policiji. Za ovog predsjednika svih građana najkonjukturnije je igrati na podjelu građana i nacionalističku kartu.
S obzirom na njegovo višegodišnje političko konvertitstvo, ne bi čudilo ako uskoro napusti zapadni narativ i postane mirotvorac i zapjenjeni pristaša srpsko-crnogorskih bratskih odnosa. Baš onako ponosno, crnogorski, sa čojstvom koje stalno ističe kao glavnu karakternu crtu svog političkog habitusa.
(Autor, dr Nenad Živanovski, diplomirao je novinarstvo, magistrirao Evropske studije i doktorirao opštu i komparativnu lingvistiku)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu