Ljudi, željni normalnog života i da žive bez stalne kalkulacije da li će imati za goli život, spremni su da spakuju koji kofer i da svoje znanje, vještine, snagu, vrijeme daju negdje drugo. Tamo gdje će cijeniti rad, gdje ne moraš biti neko i nečiji da bi dobio posao od kojeg nećeš samo preživljavati iz mjeseca u mjesec. Tamo gdje ne moraš da gledaš imaš li dovoljno za sve račune, hoćeš li moći djetetu kupiti nove patike, da li ćeš imati za kilogram mesa i voća…
Žele i idu ljudi tamo gdje, jednostavno, mogu da žive dostojanstveno. Nismo navikli ovdje, ali, eto, postoje zemlje u kojima završite školovanje i dobijete posao. Bez posredovanja i podmićivanja. U normalnim zemljama imate novca za koji dan odmora. U prilici ste da vozite malo bolji auto.
A ovdje su javne kuhinje sve zatrpanije, besplatna korica hljeba sve traženija. U ovoj zemlji sve je više praznih kuća. Ovdje su škole sve više puste, sve manje prvačića imamo. Sve manje srednjoškolaca. Pa, iz ove zemlje odlaze kompletne porodice. Tužno li je.
Nedavni sajam zapošljavanja pokazao je koliko ljudi živi u nemoći i beznađu. Dolazili su iz drugih opština, platili prevoz, samo da predaju biografiju, da probaju da pobjegnu iz ove zemlje. Jer, da, ljudi odavde bježe.
Većina ih ne odlazi da bi se vratila. Odlaze da tamo negdje sagrade normalan život, jednostavan i ispunjen. Da pomognu sebi, roditeljima, sestrama, nasljednicima. A ovo ovdje postaje zemlja bez djece, mladih, bez stručnjaka, vrsnih majstora i vrijednih radnika.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu