Koliko puta smo pročitali da je nakon brutalnog ubistva žene u BiH u javnost isplivalo da su muža prijavljivale više puta za nasilje u porodici, da je eventualno osuđen na uslovnu kaznu, ali je nakon isteka kazne nastavio da žrtvu uznemirava, prilazi, prijeti. Neke ćute, trpe, a neke tragično okončaju.
Ima primjera kako sistem štiti žrtvu, a nasilnici veoma brzo izađu pred lice pravde.
Jedna Šveđanka doživjela je nasilje u porodici. Kako nije bilo vidljivih dokaza da je muž fizički povređuje, jer je veoma dobro znao gdje treba da udari, bila je njena riječ protiv njegove. Onda je odlučila da se obrati medijima i donese sve dokaze koje ima da pokaže da je muž nasilnik.
Čim je objelodanjena njena priča, policija je reagovala, kao i organizacije koje se bave ovim pitanjima. Žena je dala izjavu, policija je došla po nasilnika na radno mjesto. Prvo je udaljen sa posla, a kada je završio u pritvoru dobio je otkaz.
Iskustva iz BiH govore da žene jako dugo trpe nasilje. To može da bude 5 godina, 10, 20 ili čak 30 godina. Malo se to promijenilo kada je nasilje u porodici postalo javna stvar, pa su neke žene odlučile ranije da nešto ranije potraže pomoć.
Mali je broj žena, ali ih ima, koje nakon prvog šamara prijave nasilje i odmah pronalaze izlaz iz takve zajednice. Ostalo su slučajevi dugotrajnog trpljenja nasilja. Kada postane brutalnije ili djeca postanu žrtve, kada se žena uplaši za život i kada nasilje više nije moguće prikriti, onda se prijavi policiji.
–Zašto žene u veoma malom procentu prijavljuju nasilje jeste i to što ne vjeruju da će ih institucije zaštititi, što se njihov problem i prijava ne rješavaju hitno – ističe Radmila Žigić, osnivačica Fondacije “Lara” i dodaje da su kazne koje se izriču nasilnicima pred našim sudovima demotivišuće i više amnestiraju počinioca, nego što štite žrtve.
Kako kaže, u Srpskoj se za oko 30 odsto prijava nasilja podigne optužnica. Problem je i što je ženama veoma teško svjedočiti u krivičnom postupku.
-Naša tužilaštva i agencije za provođenje zakona još nisu našle adekvatne načine u zakonima i dokazivanju nasilja kako bi se kazna mogla izreći, a bez svjedočenja žrtve – naglašava ona za Srpskainfo. Kao neko ko veoma dugo radi sa žrtavama nasilja u porodici, svjedočila je mnogim teškim životnim pričama. Poručuje i da kazne nisu jedino rješenje za nasilje. Ono treba da bude kažnjeno, ali problem ovog sistema je što se ne radi sa počiniocima, što ne prolaze nijedan postupak pred institucijama u kojima bi postali svjesni da su napravili nešto što je društveno opasno, strašno i neprihvatljivo i što ovo društvo ne odobrava.
-U zakonu postoje mnoge mogućnosti. To su zaštitne mjere, obavezan psiho-socijalni tretman, neka vrsta isključivanja iz pristupa javim pozicijama. Sve to može da bude lepeza djelovanja insitutucija kako bi se došlo do toga da neki procenat nasilnika promijeni ponašanje – naglašava ona.
Svjedočila je da neki nasilnik 2 godine ne digne na ruku na ženu, jer mu je toliko trajala izrečena kazna za nasilje u porodici. Čim je to prošlo, nasilje je ponovio.
-Te dvije godine uslovne kazne trebala je da prati neka zaština mjera, psiho socijalno tretman što bi možda njega dovelo u situaciju da promisli o razlozima nasilnog ponašanja – upozorava Žigićeva.
Prema njenim riječima, vrlo često djeca koja žive u nasilnim porodicama pokazuju lošije rezultate u obrazovanje, ranije napuštaju školovanje i time smanjuju sebi šanse za boljim pozicijama u životu. Žene koje su pretrpile nasilje imaju problem sa samopoštovanjem, djeca iz porodica u kojima se dešavalo nasilje takođe izlaze sa smanjenjim osjećam samopoštovanja i osjećajem krivice.
Neke djevojke koje su odrasle u porodici punoj nasilja samo čekaju 18 godina da se udaju, jer njima je to način bjekstva.
–Od početka imamo stav da nasilje u porodici isključivo mora da bude krivično djelo. Ako ga svedemo na minorne, male i blage zakonske sankcije, zapravo šaljemo poruku da imamo veoma visoku toleranciju na nasilje i da nemamo odgovarajući sistemski odgovor kada je u pitanju sankcionisanje počinilaca – kaže za Srpskainfo Amela Bašić Tomić, koordinatorka Sigurne kuća u Banjaluci.
Dodaje da male kazne za nasilnike u porodici šalju poruku da je nasilje nešto što se može činiti, a takve presude veoma negativno utiče na žrtve nasilja.
-Neophodne su strože kaznene mjere. Zbog slučajeve femicida u BiH došlo je do pojačanog straha kod žrtava nasilja, upravo zbog toga što su visine sankcija objavljene javno i nekako su poslale poruku počiniocima da mogu da rade šta žele. Jako je važno pooštiriti kaznenu politiku. To će pozvati ostale osobe koje nisu progovorile da nasilje prijave – naglašava ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu