Međutim, nikako da zatrudnim. Momak i ja smo počeli da ozbiljno radimo na bebi prije tri godine, ali činilo mi se da me tijelo iznevjeri pri svakom novom pokušaju, piše Karla Korazo iz Delavera. Još kao djevojčici ustanovili su joj sindrom policističnih jajnika i zbog toga je počela da pijem kontraceptivne pilule sa 11 godina.
Momak i ja smo bili u vezi 13 godina, a trudnoća nikako da se desi. Kad smo konačno riješili da se posavjetujemo sa stručnjakom, rečeno mi je da zbog mog sindroma policističnih jajnika možda nikad neću zatrudniti, jer moje tijelo proizvodi više muških nego ženskih hormona. Bila sam slomljena, nastavili smo da pokušavamo, ali nikada se ništa nije događalo. Kad god bih uradila test, unaprijed sam znala da će rezultat biti negativan – ispričala je. Sa 37 godina već je počela da gubi svaku nadu.
– Čak sam prodala i svoju veliku kuću jer sam se pomirila sa tim da mi neće trebati toliko mjesta, kada nikad neću imati djecu.
A onda se sve preokrenulo, i to 25. avgusta. Bila sam kod svog momka. Primijetila sam da sam počela da krvarim i pretpostavila sam da sam dobila menstruaciju. Uslijedili su i grčevi. Momak je primijetio da sam u velikim bolovima i insistirao je da me vodi u bolnicu, ali odbijala sam. Nisam imala zdravstveno osiguranje, a i zaista sam mislila da je samo jedna neuobičajeno bolna menstruacija. Zato sam ga zamolila da me odvede kod moje snaje Aleksandre, pa ćemo vidjeti dalje.
Čim me je dovezao kod nje, rekao joj je da moram u bolnicu, a do tog trenutka bolovi su bili tako strašni da nisam mogla ni da stojim. Prije nego što smo krenuli u bolnicu, riješila sam da probam da još jednom odem u toalet. Mislila sam da možda imam cistu ili ugrušak i da ću ga naprezanjem izbaciti. Već sa prvim naprezanjem, pukao mi je vodenjak, ali toga nisam bila svjesna.
Počela sam da guram, a ovog puta osjetila sam nekakav pritisak. Ne razmišljajući puno, počela sam da opipavam i osjetila sam da nešto izlazi iz mene. Sada znam da je to bila bebina glava, tada sam bila van sebe od panike. Pozvala sam snaju koja je odmah pozvala hitnu pomoć – govori ona. U međuvremenu je gurala i odjednom je čula da je nešto palo u toalet.
– Ponovo sam gurala i nekako mi je placenta završila u ruci. Nisam imala pojma šta mi se dešava. Nisam smjela da pogledam u toalet. Ni Aleksandra, koja je bila na vezi sa hitnom pomoći, nije smjela da pogleda.
Međutim, poslije par sekundi, čuo se dječji plač. Ovo čudo je bilo živo! Izvadile smo bebu iz šolje, osušile je i ugrijale i stavile mi je na grudi. Aleksandra je presjekla pupčanu vrpcu. Sve se dešavalo tako brzo. Moj momak je otišao kući čim me je ostavio kod Aleksandre, pa smo ga zvale na putu do bolnice. Zvali smo i moju mamu koja nije mogla da povjeruje šta joj pričamo. Moja djevojčica rođena je u 34. nedjelji, potpuno zdrava. Nazvali smo je Amora Rouz.
Niko ne može da povjeruje da nisam znala da sam trudna, ali to je istina. Nisam imala nikakave simptome, i čak sam dva puta u vrijeme dok je ona bila u mom stomaku radila test, i oba puta bio je negativan. Posljednji put radila sam test u junu, a ona je rođena u avgustu. Imala sam menstruacije, nisam se ugojila, a nisam ni osjećala da se dijete mrda, osim ponekad noću što sam pripisivala gasovima – ispričala je.
Amura je puštena iz bolnice 27. seprembra, poslije četiri nedjelje i pet dana. Nije imala nikakve komplikacije, samo su ljekari željeli da pod njihvim nadzorom dobije par kilograma.
– Srećna je i zdrava djevojčica a ja svima koji se bore sa policističnim jajnicima mogu da ponudim svoju priču kao ohrabrenje. Nikad ne odustajte, čuda se zaista događaju.
(Žena Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu