Kroz uši se već provukla informacija da bi i voda mogla da poskupi, pa da je zatraženo i da se za odvoz smeća promijeni cijena. Naviše, naravno.
Sada čekamo šta će reći oni koji o cijenama odlučuju. Narod prebraja i skuplja marke po džepu da navuče za nove cjenovnike svega i svačega, a niko čestito da ih pogleda u oči i prizna, otvoreno kaže – sve će biti skuplje, plaćajte, ionako izbora nemate.
Jašta da su svjesni da mnogi ovdje druge opcije nemaju osim da ostanu. Primorani da plaćaju sve što im kažu, koliko god će to da bude. Negodovanja ima, ali su mlaka, nevidljiva i sporadična. Ništa ne znači bunt na internetu, psovanje, bogaranje. Veći računi će nastaviti da dolaze. I koga istinski briga za ovu šačicu naroda što ostade?
A dok cijene galopiraju, skaču u vis k'o klokan, plate i penzije idu naviše „puževim koracima“. Stabilni smo, jaki, prosperitetni. Jesmo, malo sutra. Zašto nam se porodice iseljavaju, odlaze obrazovani i mladi, a i oni nešto stariji gledaju kako će put pod noge?
Hoće li iko od onih koji sjede u opštinskim, gradskim, republičkim klupama stati na stranu običnog svijeta, progovoriti o cijenama, zapitati kako će ljudi plaćati račune, imaju li za hranu, lijekove, djeci za vrtiće? Gdje su sada svi? Ne računamo ih kada su se izbori spremali. Tada su jedni uvjeravali da poskupljenja neće biti, a drugi da to neće dozvoliti. Rekoše, porekoše.
Kako prođoše izbori, cijene skočiše, a oni zaćutaše. Zabaviše se drugim stvarima. Naroda će se sjetiti pred nove izbore. Sa novim uvjeravanjima i obećanjima. Pa, ko povjeruje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu