To je za mene bio najjednostavniji način da se izrazim u ovom trenutku. Uvijek bih, šta god radio u životu, sebe izvorno smatrao pjesnikom.
Ovako, za “Novosti“, govori mladi pjesnik Kosta Kosovac (24), čiju je prvu zbirku pjesama pod nazivom “DŽemperi za kamenje” ove godina objavila Srpska književna zadruga.
Beograđanin sa Voždovca, student Pravnog fakulteta, najmlađi pjesnik kojeg objavljuje najstarija izdavačka kuća u Srbiji, kaže nam da se ljubav prema poeziji rodila prije pet godina kada je počeo da piše prve stihove. Svoje pjesme je prije SKZ, uspio da objavi u pojedinim novinama i na internet portalima, a mogućnost da bude dio kuće koju krasi tradicija duga 130 godina otvorila se kada je zakucao na vrata glavnog urednika Dragana Lakićevića sa nadom da će njegova djela biti štampana pod imenom ovog velikog izdavača.
– Pošto sam svjestan da se danas mnogo štampa i da živimo u vrijeme hiperprodukcije knjiga, značilo mi je da moj rukopis izađe u izdavačkoj kući koja ima tradiciju i koju čitaoci prepoznaju po kvalitetu – kaže Kosovac.
– Osmijelio sam se, donio sam svoje pjesme uredniku SKZ Draganu Lakićeviću i rekao mu da sam pjesnik i da nudim svoj rukopis. On me je ljubazno primio uz riječi da su pjesnicima ovdje uvijek otvorena vrata i da su dobro došli. Uzeo je moje pjesme, kojih je bilo oko 80, i poslije dvije, tri nedjelje javio mi se i rekao: “Mi bismo ovo štampali”. Nisam mogao da vjerujem.
Kosovac ističe da mu je velika čast što je dio takve ekipe, i dok razgovaramo prisjeća se riječi Ive Andrića koji je jednom prilikom izjavio da je, kada je on bio mlad, “teže bilo ući u SKZ nego u carstvo nebesko”.
Od svih pjesama iz zbrike “DŽemperi za kamenje” najveću pažnju čitalačke publike do sada je privukla “Kad prodajemo kuću”. Iako, kako kaže, nikada nije bio u sličnoj situaciji, uspio je u stihove da prenese ovu emociju.
– Ne može da se dođe do te emocije ako se ne staviš u te cipele, a ja sam upravo to uradio – prisjeća se Kosta.
– Nisam prodavao kuću, ali sam se stavio u taj položaj, odnosno kako bih se osjećao u tom trenutku, šta bi mi nedostajalo, za čime bih patio… Ova pjesma govori o tome da mi u prostor ugrađujemo dio sebe, pogotovo ako smo cijelog života tu živjeli, odrastali, ako nam je tu porodica. Kada sam razmišljao da zbriku nazovem po ovoj pjesmi, pomislio sam da će ljudi reći: “On se preziva Kosovac, pa da nije prodao kuću na Kosovu i Metohiji”, pa sam upitao Matiju Bećkovića za savjet. Rekao mi je da nije loše da je tako nazovem, i da ako ljudi pomisle to, neka ih. Međutim, ipak je nisam tako naslovio…
Odgovor na pitanje zašto su stihovi ove pjesme toliko privukli pažnju, Kosta pronalazi u tome što je riječ o temi u kojoj naš narod, poznat po velikim i burnim selidbama, može da se pronađe.
Da napiše pjesmu “Kosovo”, koja započinje riječima “Još te jedino nosim u prezimenu, slobodno i netaknuto”, riješio je jer je, kako kaže, želio da u zbirku uvrsti i ovu temu:
– Htio sam da napišem nešto što ima prizvuk patriotskog, međutim nisam u potpunosti mogao da osvijestim to osjećanje. Mislim da moje prezime jeste neka vrsta dužnosti, iako, nažalost još uvijek nisam bio na Kosovu.
Na naše pitanje kako to da njegova zbirka nije posvećena samo jednoj tematici, već obrađuje najrazličitije emocije i razmišljanja, odgovara:
– Ne volim tematske zbirke, nemam ništa protiv njih, ali sebe nisam nikada vidio kako se zatvaram u okviru jedne tematike. Rilke kaže da dušu može da dodirne skoro svaka stvar i ja se slažem. Sve što doživim volim da stavim na papir, nemam tu vrstu cenzure, zašto ne bih pisao o svemu. Sve me se tiče, sve što na mene ostavlja utisak može da započne pjesmu.
A da svaku pjesmu, kao i bilo koje književno djelo čitalac shvata na svoj način, nekada i potpuno drugačiji od onoga “šta je pisac htio da kaže”, Kosta ističe:
– Pjesma svakako treba da bude otvorena, ali i da ima svoju boju, karakter i senzibilitet.
Ne treba doslovno shvatiti da mi u potpunosti oblikujemo pjesmu i razumijemo kako hoćemo.
Pjesma je već gotova tvorevina, ali shodno našem senzibilitetu i nekom unutrašnjem iskustvu mi učitavamo određene stvari u pjesmu i dolazimo do potpune književnosti.
Omiljeni zapisi
Mladi pjesnik u slobodno vrijeme ostaje odan poeziji, koju kako nam kaže uz osmijeh, ipak, više čita od proze:
– Trenutno čitam Lorku, Popu, Šantića, Rakića. Skoro sam pročitao Raičkovića, uživam da čitam Šimborskine stihove. A što se proze tiče, Dostojevski mi je ubedljivo prvi na listi omiljenih pisaca, a najdraža knjiga “Zapisi iz podzemlja”. U književnosti najviše tražim psihologiju, taj unutarnji život. S tim u vezi, po mom mišljenju jedna od genijalnijih domaćih knjiga je “Proljeća Ivana Galeba”, u kojoj glavni junak sve vrijeme leži u bolnici i priseća se, živi buran unutrašnji život.
Ukus mora da se gradi
Nade za poeziju uvijek ima. Prednost poezije je kratka forma, a mi živimo u vremenu kratke pažnje. Međutim poezija ne traži mnogo, kada dođete kući možete otvoriti zbirku i brzo pročitati jednu pjesmu, ako već nemate vremena za roman. Mislim da nije problem u tome da ljudi treba više da se zainteresuju za ovu formu, već kako da u doba hiperprodukcije naslova pronađu šta valja. Ukus mora da se gradi, a onaj ko redovno čita vremenom će vidjeti šta samo deluje da je dobro, a šta je suštinski dobro. Na čitaocima je da odvoje kukolj i ostalo – kaže Kosovac.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu