Korona je potpuno ista kao neka omražena komšinica ili daljnja rođaka bez koje nije mogao proći nijedan ručak niti popodnevna kafa. Niko je ne zove čak i ona osjeti koliko je nepoželjna, kad se koluta očima na njen dolazak i prisustvo. Ali, ne vrijedi!
Taman pomisliš, nema je, a ona iza vrata u hodniku, rupi odnekud kao da je kroz tavanski otvor propala i stvori se niotkud. Desi se da i kad umre, takva “pribadača”, njen duh je prisutan u svakoj našoj sobi, u ladici za escajg, kutiji igala i konaca, u malim teglicama začina. Nema tog mjesta gdje nije posijala sebe.
Talog tog čemera se već slegao toliko da se u nama mogao sifon začepiti, onaj od želuca do crijeva, jer se taloži, evo već, godinu. I onda nas protrese zemljotres!
U ranu zoru, pa sutra u podne. Toliko da se talog sa dna duše podiže do tjemena.
Sve insignije pobunjenika kućnih izolacija, odreda maskirnih pojava, distance od dva metra, proslave Nove godine u sopstvenoj kući s najbližima, sve nestade u paničnom strahu za gubitak četiri zida i krova nad njima. Svi su izjurili napolje, usput se moleći bogu da se stigne do izlaza i slobodne teritorije.
O, kako je divno imati svoj dom kad si zbog zemljotresa napolju i ne znaš kad se smiješ vratiti unutra. A unutra, znaš da je toplo i da sve miriše na tvoju dokolicu.
Čekamo noć i već je vrijeme spavanja, a niko se ne skida. Slušam komšinicu, kaže da će u cipelama leći u krevet, obučena, spremna za pokret i bježaniju kao u trećoj ofanzivi, preko Kozare!
Stiže mi poruka od ćerke; nemoj se svlačiti potpuno i nek’ ti je pri ruci telefon, novčanik i pasoš!
Rekoh joj; neću na godišnji valjda! Pametnije u tom slučaju da zanoćim u autu.
Dijete misli da zemljotres dolazi noću kao duh, pa da se spremim za dobrodošlicu i da mu obučena salutiram!
Zovem telefonom jednu prijateljicu koja je gromko bogoradila na doček Nove godine u svom stanu, jer je odavno pripremila novu haljinu. Popila je leksilijum poslije zemljotresa i tako kao uspavana ljepotica polako sriče. Namjerno je pitam, kao da ne znam, gdje će biti u četvrtak. I čujem nevjerovatnu rečenicu:
“Moja kućica, moja slobodica,
mužić – ključić!”
Neda Kozomara, kolumnistkinja
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu