Ovo je čarobno – kažu Kanađanke Miranda i Grejs.
Tepaju mu tako turisti širom svijeta. Ko god krene u Mostar, zastane skoro 20 kilometara dalje i svrati u Počitelj. Ima gdje parkirati vozilo, ući, popiti kavu. Pravu bosansku. I obrnuto. Ko god krene na more, zastaje u ovom kamenom raju. Osvježiće se voćem koje prodaje ljupka Nina Zukanović.
– Sve je domaće – govori ona na najmanje sedam stranih jezika.
Odmah pored malog suncobrana i stola sa pregršt voća, ljetna bašta. Krcata. Takva lepeza glasova, orkestar stranih jezika može se čuti samo na mjestima poput Počitelja. Ni kiša koja pomalo pada, nikoga ne uznemirava.
Dino Kerić je turistički vodič iz mostarske agencije. Kaže da vodi grupu turista iz Italije.
– Oduševljeni su građevinama u Počitelju, kamenom, ovim mirisom. Planirali smo ostati sat, ali smo, evo, već tri sata tu. Ne mogu da ih okupim, uživaju na Pašinoj tabiji, neki su još u Gavrankapetanovića kući. Ostaćemo u Počitelju na ručku, odlična je hrana – govori Kerić za Avaz.
Do kule, čovjek ne može a da ne zastane kod svakog štanda. Vezene torbice, keramički suveniri sa motivima Počitelja, prirodni sokovi, voće, razni oblici magneta, sve je šarmantno lijepo i privlačno. Sve do 5 evra.
Nura i Fadila prodaju i zavjese te bluze s vezenim motivima.
– Ove bluze kupuju svi, lagane su i odlične za ljeto – govore.
Ulaz u Hadži Alijinu džamiju, sagrađenu 1563. godine, plaća se 3 KM ili 1,50 evra. Novac od ulaza koristi se za njeno održavanje i čišćenje. Za djecu je ulaz besplatan. Brigu o džamiji na sebe je preuzeo Džemal ef. Gadara.
– Trudimo se da sve bude čisto. Što treba da se popravi, popravljamo. Lijepa je kuća u koju ulaze ljudi – kaže ef. Gadara.
Treba spomenuti i Šišman-Ibrahin pašinu medresu s originalnim bakrenim kupolama i Sahat-kulu iz 17. vijeka i hamam.
– Bili smo u Mostaru i recepcionar u hotelu nam je rekao da moramo posjetiti Počitelj. Zaista je bio u pravu, ovo se mora posjetiti. Kao da smo u nekoj bajci – govore – govore Martina i Patrisija.
Da nije tako, ne bi umjetnici, slikari dolazili u Počitelj i u miru i u prelijepom okruženju, gdje samo pjevanje ptica i orkestar insekata razbijaju duboku tišinu, slikali.
U restoranu “Počitelj” ručaju svi. I Majkl i Kolin iz Velike Britanije. Ćevapi, miješano meso, lignje, neretvanska pastrva, ražnjići i baklava za kraj – sve je to na meniju.
– Naši prijatelji su nam pričali o ovom mjestu. Odlično je sve. Prelijepo. Hrana je preukusna – kažu Majkl i Kolin, a potvrđuju to i prazni tanjiri ispred njih.
Nobelovac o Počitelju
I nobelovac Ivo Andrić pisao je o Počitelju.
– Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne cijelim. Nije lak ni udoban položaj. Nije vesela mogla biti istorija ovog čudnog utvrđenog naselja čiji je sav smisao bio oduvijek u tom da je utvrđeno, a naselje je samo po nuždi i uzgred. Za šest vijekova biti grad od kamena, u strmoj, krševitoj i tijesnoj dolini Neretve, na teškom i izloženom mjestu (“zemlji na ćenaru”) nije laka stvar ni zavidna sudbina – napisao je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu