Stojanka Mitrović Ćana važi za jednu od naših najplaćenijih pjevačica, a ona je imala teško djetinjstvo.
Ćana danas na slavljima širom svijeta zgrće velike svote novca, a ona je odrasla u selu Gornja Tramošnja za koje je, kako kaže, veoma vezana. Selo se nalazi u opštini Sanski Most.
Put do Ćanine rodne kuće čija, kako njena pjesma kaže “vrata niko ne otvara”.
– Djetinjstvo je svako lijepo kad je zdravo. Ja sam imala tu sreću da sam odrasla u jednoj zdravoj porodici, jednoj patrijarhalnoj parodici, tradicionalnoj porodici, sa dva brata i roditeljima. Nažalost, otac je vrlo rano preminuo i to je bio strašan gubitak za sve nas. Majka je bila zaista i otac i majka i trudila se maksimalno nekako da nas vaspita, da nas izvede na put. Stariji brat je već bio oženjen, srednji brat je bio srednjoškolac, a ja sam imala osam i po godina, tako da smo ralativno bili mladi i da kažem maloljetni nas dvoje – kaže Ćana iskreno i nastavlja priču o tome koliko im je ponekada bilo teško:
– Poprilično je bilo teško jer kada ode stub kuće, onda smo mi bili usmjereni zajedno s majkom jedni na druge. Preuzeli smo bukvalno, stariji brat je preuzeo ulogu oca, a mlađi brati i ja smo bili kao brati sestra i slušali smo majku i starijeg brata, šta je on rekao, to kao da je otac rekao.
Na djetinjstvo i rodno selo kaže da je u ovom zimskom periodu asociraju veliki snegovi.
– Bili su ogromno veliki snjegovi. Tih snjegova više nema, nigdje nema, nema ih ni u Bosni ni ovdje u Srbiji. Ja sam od neke svoje 18. godine na području Srbije, ako izuzmem pjevanje po Evropi, ali uvijek sam se vraćala, bila sam u Subotici, tamo sam nekako pjevački krenula, ali, nema nigdje tako tih velikih zima. Ja se odlično sjećam, bila sam, možda, neki treći-četvrti razred da je snjeg bio izravnan sa ogradom. I mi tih dana nismo išli u školu, zato što nije bilo šanse, bili su i ogromni oni smetovi – priča ona i nastavlja:
– Radovali smo se tome da budu što veći smetovi, mi krenemo i vratimo se kući, ne može se proći, nema šanse i molim, lijepo, to je opravdanje. Ali, poprilično je bilo mučno, baš u tim zimskim vremenima mi smo išli, bili smo đaci pješaci, to je do četvrtog razreda, jer smo imali školu u našem selu, onda, od četvrtog do osmog, smo išli u susjedno selo, a to je otprilike, 10 kilometara od mog sela, znači, računaj dva i po sata, računaj dvadeset, tamo i nazad. Nimalo lako, sjećam se svi smo imali neke bunde i ujutru u pet sati krećemo, zovemo jedni druge i kako nije bio pročišćen put uvijek jedan ide napred, a mi koji smo visočiji, obično smo mi išli prvi. I onda, dođemo na čas i ne možemo da otkopčamo bundu koliko smo se smrzli i taman se malo raskravimo, lijepo nam, a onda moramo ići nazad. Noću smo odlazili i noću dolazili jer zima je i kraći je dan. Bilo je nezgodno, odeš u pet i vratiš se u pet, onda malo nešto napišeš i u krevet. Opet nekako, mi smo imali lijepo druženje i djeca kao djeca nisu opterećen onim čime su opterećeni odrasli – priča Ćana prisjećajući se djetinjstva, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu