Sedma decenija prošlog vijeka započela je prvim čovjekovim letom oko rodne grude, a završila se odlaskom i uspješnim povratkom sa našeg najbližeg, vječnog pratioca.
Takav tehnološki napredak i uspjeh nije bio zabilježen u istoriji našeg roda. Ne samo da smo svojim očima mogli da vidimo ono što su umni ljudi vjekovima tvrdili da živimo na kugli, a ne na ploči, već da smo sposobni da taj beskrajni prostor makar dodirnemo. I to je, i te kako, raspalilo maštu i ne samo onih koji su slijedili čuvenu Oskar Vajldovu krilaticu: “To što se svi valjamo u blatu još uvijek ne spriječava neke od nas da upiremo pogled put zvijezda“. Ali maštanje o tome šta sve “zvjezdani ljudi“ žele i mogu, moralo je da pričeka…
Šezdesete su takođe započele velikom krizom oko razmještanja nuklearnih raketa na Kubi, koja je prijetila da svijet dovede do novog krvoprolića nepredvidivih razmjera. “Hladni rat“ između dvije supersile u kojem je jedna zagovarala slobode na račun pravde, a druga obrnuto, pravdu na račun sloboda, je neprekidno tinjao. A u tom prostoru bili smo svjedoci manjih i većih sukoba, atentata i neprestane borbe za više slobode i ljudska prava. Da nije bilo generacije mladih ljudi koji su, šareno obučeni, nasmijanih lica, sa gitarama u rukama, započeli svoju priču o svijetu u kome žive i slave ono najvažnije od postanka svijeta – ljubav, ni ova decenija ne bi bila ništa manje crna ili siva kao toliko prethodnih.
Koliko god to zaista željeli, ti mladi ljudi ipak nisu mogli da promijene svijet. Da ga uljepšaju – da, da ga oplemene – svakako, ali i promjene, u tako kratkom periodu, to su mogli da zamisle samo najveći idealisti. A bilo ih je… Muzika, koliko god važna, a bila je na centralnom mjestu kulture mladih, ipak je bila samo ventil kroz koji su filtrirane i ispuštane mnoge napetosti ovog svijeta. Ti mladi ljudi u svojim dvadesetim, suočeni sa haosom oko sebe, za samo nekoliko godina uspjeli su da prostru najčistije emocije, gorke opomene i uzbudljive fantazije o tome šta jeste i šta može biti. Kada dođe 1968. čeono će se sudariti da objava – mi hoćemo svijet i hoćemo ga odmah – dobro funkcioniše, ali samo u pjesmi. Pa ipak, nisu mogli, a ni željeli, da stoje po strani…
Bitlse i Stonse ta godina je zatekla u različitim situacijama i raspoloženju. “Liverpulske bube” su i dalje bile sposobne da isporuče pjesme koje će cijeli svijet sa radošču prihvatiti i horski pjevati, dok Stonsi gotovo dvije godine nisu imali veliki hit.
Sazrevši i kao ljudi i kao autori mogli su, ali više nisu željeli, da liferuju pjesme o ljubavnim radostima i jadima.
Svijet se promenio, i oni, ma koliko visoko bili mogli su to i te kako dobro da vide. Poslije visina na koje su se vinuli prethodnim nadrealističko-psihodeličnim kalamburima kakvi su bili “Narednik Peper” i “Na zahtjev njihovog satanskog veličanstva” prizemili su se i saopštili nam šta vide. I jedni i drugi na svojim novim djelima – “Bijelom albumu” i “Prosjačkom banketu” – vraćaju se daleko bazičnijoj formi i zvuku.
Ali, dok Stonsi ponovo pronalaze sebe i apostrofiraju ono što će raditi u godinama koje dolaze, Bitlsi ukazuju na rascjep koji će dovesti do neminovnog kraja. Daleko od toga da na “Bijelom albumu“ nema dobrih pjesama, štaviše, ovdje će nas častiti nekim od najličnijih iskaza, pokazati čitavu lepezu svojih razmišljanja i osjećanja, ali ovdje oni prestaju da funkcionišu kao bend i započinju svoju ličnu, srećom i po njih i po nas, izuzetnu autorsku odiseju.
S druge strane, Stonsi sabijaju redove i sa novom energijom tumače rokenrol, ritam i bluz i kantri bluz.
I jedni i drugi, mada još uvijek u svojim dvadesetim, više nisu samo nadahnuti, veseli, duhoviti, provokativni mladići, sada su to zreli autori koji ne prezaju da predstave mnogo toga što im je u mislima. “Street Fighting Man“, “Sympathy For A Devil“ kao i “Revolution”, “Piggies“ pa i “Helter Skelter“ su direktan odgovor na zbivanja po svjetskim ulicama, gdje se uzavrelo komešanje tako često završavalo krvoprolićem, ali i prst u oko tadašnjim vladarima naših sudbina, onih koji su držali i pokretali poluge vlasti i u političkom i u ekonomskom smislu. A nema ni trunke sumnje na čijoj su strani. Kada Stonsi pjevaju „… i šta da bijeli dječak radi, osim da pjeva u rokenrol bendu“ a Bitlsi „… ti pričaš o revoluciji, pa da ti kažem, svi mi želimo da promijenimo svijet…“ to nije ni prkos ni protest, ali ni zastava predaje, to je konstatacija stanja u uzavrelom svijetu u kome mnogo može da se dobije, još više da se izgubi…
https://www.youtube.com/watch?v=3ycFKYWyNdM
Rokeri su umjesto pušaka držali gitare, zato umjesto da predvode revolucije, mogli su u najboljem smislu da računaju ne evoluciju. Kao i milioni onih koji su ih slušali… To da li su i koliko promijenili svijet, na taj odgovor ćemo pričekati. Njega će dati neke slijedeće generacije. A dotle nećemo sjediti skrštenih ruku, zar ne!?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu